Novosibirsk - Irkutsk - Bajkal

Napustili smo Ekaterinburg i krenuli vlakom dalje. Krajolik se polako ali sigurno mijenjao iz brezovih ravnica u brdovitu crnogoricu. Nakon cijelog dana i noć voznje stigli smo u grad Novosibirsk u samom srcu Sibira. Čudno je malo kako iz takve pustosi kroz koju prolaziš odjednom dodjes u grad od 2 milijuna stanovnika i vlastitim metroom, takodjer kao i u Moskvi uređenim u klasićnom sovjetskom stilu.

Kolodvor u Novosibirsku

Ulaz u metro

Vatromet u Novosibirsku

 I opet kuda veće sreće mi stigli u Novosibirsk na njihov dan grada. I opet vatromet, i opća ludnica u gradu. Svi na ulicama, odnosno na obali rijeke Ob gdje iz sveg srca svira ruska inačica Hladnog piva. Hostel nam je opet bio u privatnom stanu, doduše puno prostranijem i modernijem nego prošla dva. Dijelimo sobu sa postarijim nijemcem od kojih 60 godina koji nam prića kako je ostavio ženu, odgojio sina,čitav zivot na baušteli radio i sad putuje svijetom sam.

 Zanimljivi su ti ljudi koje sretneš putem po nekakvim hostelima. Sve te priće. Sudbine. Čudno kako se odjednom putevi susretnu. Jednu večer provedeš u prići, a iduće jutro već si negdje drugdje, sa nekim drugim ljudima.

Napustili smo Novosibirsk rano ujuto i krenuli dalje vlakom na najdužu dionicu vlakom do Irkutska. Već smo se i navikli u potpunosti na život u vlaku. Ćim bi se ukrcali, znali bi što i kako. Na kraju svakog vagona je tzv samovar odnosno jako komplicirano izgledajuci stroj koji radi jednostavnu stvar- toplu vodu. Živjeli smo na toj ruskoj tjestenini "sleš" juhi kojoj samo treba topla voda i zapravo nikad se nismo usuglasili je li to zapravo jedno ili drugo. Svi rusi u vlakovima zapravo jedu to. Od njih smo to i pokupili.

Samovar

Takodjer smo znali da na stanicama na kojima vlak stoji 20 minuta svakako treba izaći van jer se u isti mah stvori improvizirana tržnica gdje lokalne babice prodaju svježe namirnice - mlijeko, sir, sušenu ribu. Ovo posljednje smo kupili na kolodvoru u Barabinsku i svo šestero se najelo od dva sušena usoljena šarana koje smo uz takodjer svježa peciva punjena kupusom s guštom pojeli.

Improvizirana tržnica na stanici

Sušena riba 

Stigosmo i u Irkutsk. 5000 kilometara udaljen od Moskve! Širim masama najpoznatiji po društvenoj igri Rizik,a ne tako širim masama pod nazivom Pariz Sibira. Negdje sam pročitao da ga zovu i New Orleansom Sibira. Naravno nikad nisam bio u New Orleansu,samo sam fotografije vidio. I poneki film. Što se mene tiće New Orleans mogu zvati Irkutskom SAD-a. Zašto ne? Arhitektura zbilja podsjeća na američku verziju - sa starim drvenim kućama kojeg su za jednog od careva izgradili protjerani umjetnici i intelektualci.

Za razliku od prethodnih Hostela ovaj je imao najviše štih pravog hostela, a također je bio privatan stan sa ljubaznom gazdaricom. Tamo smo susreli mladi par iz Njemačke koji je na motorima putovao kroz Sibir, preko Kine, Tajlanda i Vijetnama sve do Australije, gdje će pokušati naći posao i nastaviti živjeti.

Idućeg dana ispred mjenjačnice upoznali Antona i Antona, dvojicu najboljih prijatelja, studenata građevine, Delboya i Rodneya. Pitali smo ih gdje bismo mogli nešto dobro pojesti pa smo završili u lokalnoj pizzeriji na votkama i ruskim cigarama "Belomor" bez filtera. Pričali su nam da se bave "biznisom", a mi nikad nismo točno odgonetnuli o čem se točno radi u tom "biznisu" ali je imalo veze sa prodajom nekretnina. Nešto u stilu "Iduće godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši". No šalu na stranu, dečki su bili fenomenalni, poslije večere su nas izveli na noćno razgledavanje grada i njihovo ne poznavanje engleskog jezika, i naše ruskog nije nas spriječilo da se i sutradan navečer nađemo s njima u isto vrijeme na istom mijestu.

Anton

i Anton

"Iduće godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši"

A dan smo proveli na Bajkalu. Biseru Sibira. Najstarijem i svakako najdubljem jezeru. Sa svojih 1700 metara dublji je od našeg Jadrana, gotovo jednako bistar i plav,a k tomu mu je voda u potpunosti pitka. Samo što je hladna. Užasno hladna. Jezero je zaleđeno 8 mjeseci u godini, ali mi smo potrefili onaj dio godine kada se može i zaplivati u njemu.

Bistro i čisto

Iz Irkutska se lako dođe do obližnjeg turističkog mjesta Listvyanke taxi-kombijem za circa 25 kuna. Dan je bio savšen za prirodu. Još u vlaku za Irkutsk su nam predložili da svakako probamo Omulja - ribu koja obitava samo na Bajkalu. Lokalni mještani u dvorištima svojih kuća prodaju ga svježeg sa žara te smo bez razmišljanja vrlo brzo složili piknik na proplanku s pogledom na jezero. Godilo je za promjenu od vlaka ležati na zemlji, zurit u sunce i ne raditi ništa. Nešto kasnije premjestili smo se na plažu i uz nešto nečkanja, jedan po jedan bacili se u ledenu vodu od kojih 10 stupnjeva. Ali bilo je sad il nikad. Unucima ćemo moći pričati da smo se kupali na Bajkalu.

Omulj

Nastavak puta se bližio. Lijepo smo se oprostili od Bajkala i Irkutska i zahvalili Antonu i Antonu na gostoprimstvu i odjednom opet smo bili u vlaku. Slijedi Mongolija.