Šangaj

Jedva smo preživjeli i posljednje putovanje vlakom. Zadnju dionicu dugu 1500 kilometara u jednako prepunom vlaku koji nas je na putu iz Lhase pokupio u Xianu i doveo do Šangaja.

Ako je Peking bio Europa, Xian recimo prava Kina onda je Šangaj Amerika. Neboderi koji iskaču iza svakog ugla, uredne ceste, lijepo uređeni gradski parkovi, neonska svijetla. Tehnologija, budučnost. Šangaj je daleko od ostatka Kine, tu je kapitalizam jači od bilo koje sile. Nema Maovih portreta koji te gledaju kao u Pekingu.

Također primjetio sam da su ljdui u Kini jako pristojni, ali veoma nepristupačni. Teško se sprijateljiti s njima. Drže distancu. Pristojnu ali je drže. Također su veoma agresivni. Ne fizički, već verbalno. Svi se čini se deru jedni na druge. Kad nešto kupuješ cijenkaju se i deru se za tobom. Za ništa ne postoji fiksna cijena i svemu se može spustiti cijena. Obično cijena koju prodavač kaže kao prvu je pet ili šest puta veća od prave cijene. A i cijenu koju platiš na kraju, vrlo vjerojatno preplatiš. Iovako je sve "Made in China". Ali dobro, ipak smo mi u njihovoj zemlji, turisti i na kome će zarađivati ako neće na nama.

Šangaj je bio zadnja postaja na našem putu pa smo tu odlučili i najviše kupovati po tržnicama. Jeftina elektronika, satovi lažnjaci i svi mogući suveniri iz Kine. Trebalo je nešto i doma donijeti. 

Sve originali

Nakon desetak dana provedenih u Kini, više nam želudac i probava nije dopuštala eksperimente s hranom pa smo uglavnom zadnja 2 dana u Šangaju živjeli na zapadnom junk foodu. McDonalds, KFC, Pizza Hut, sve smo ih redom obišli po nekoliko puta. To je bilo jedino sigurno. Jednostavno nam organizmi nisu bili naviknuti na to, plus ekstremne temperature, manjak sna. Umor.

Najbolji prijatelj

No ipak smo ga obišli. Uzduž i popreko. Ulica Nanjing - glavna šoping ulica prepuna svjetskih marki i šoping centara. Pogled sa "stare luke"na Pudong - poslovnu četvrt s poznatim neboderima i "Pearl Towerom" potvrdio je tu sliku moderne Kine - neki drugi svijet, svijet u kojem na sreću mi još ne živimo. U Kini se ne može na Facebook, Youtube, Twitter. Sve je zabranjeno od strane vlade. A opet, u svijetu postoje puno gore stvari od Facebooka i Youtuba, pa se nitko ne buni i ne zabranjuje. Možda se pojam Facebook-a i društvenih mreža kosi sa kolektivističkim mentalitetom kineza, i na ta način se bore protiv bilo kakvog oblika individualizma i isticanja pojedinca. Tko bi ga znao.

Ulica Nanjing

Mi smo ga prozvali otvarač za boce

Pearl tower

Na pravom mjestu u pravo vrijeme

Zadnja grupna fotografija

Provezli smo se i "najnovijim" čudom tehnike - Maglevom, odnosno vlakom kojeg naprijed gura magnetska sila. Pošto nema kotača, trenje ne postoji i vlak razvija nevjerojatne brzine. Doduše vozili smo se na kratkoj relaciji do zračne luke Šangaj i to samo 300 na sat. Inače, u "rush houru" potegne i do 430 kmh. Iskreno, očekivali smo i glađu vožnju.

Polagano smo postajali svjesni da se put završava što se ukrcavanje u avion bližilo. Šteta što sve u životu tako brzo prodje, a 25 dana je zbilja malo vremena za tako veliku površinu svijeta koju smo obišli. U biti nismo je ni obišli, već smo samo prošli jednom njenom malom stazom.

 Lijepo je putovati kada imaš gdje doputovati,vratiti se i pokušati prenijeti barem mali dijelić iskustva. Ali to je zapravo nemoguće. Nemoguće je riječima opisati i slikom pokazati ono što su tvoje oči vidjele i što je tvoje biće osjetilo. Jer nije sve uvijek bajno, ni lijepo ni krasno. Postoji puno teških situacija i malih trenutaka upoznavanja sebe i shvaćanja života oko sebe. Malih borbi kroz koje gradiš vlastitu osobu. Primjereno za naš put, ali možda ipak prevelik klišej bilo bi reći "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas", ali to je tako nekako - otprilike.

I da se vratim na Michela Palina s početka ove cijele priče koji je rekao "Once the travel bug bites there is no known antidote, and I know that I shall be happily infected until the end of my life" - i to je tako nekako, otprilike.