Iduća postaja na putu bio je grad Xi-an, kojih 1200 kilometara jugozapadno od Pekinga. Nastavljali smo našu odiseju vlakom. Nakon 5 dana Pekinga već nam je vlak nedostajao. Gotovo smo i zakasnili na njega. Doslovno smo uletjeli u vlak 2 minute prije polaska, ali ništa nas nije moglo pripremiti na ono što ćemo doživjeti. Doduše neki znakovi upozorenja su postajali - recimo, cijelo jedno prijepodne izgubljeno u redu da kupimo kartu za vlak i pokušaji trčanja kroz kolodvor gdje se od silne gužve čovjek ne može probiti na peron.
Gužve u zadnjoj klasi kineskih vlakova je jedno posebno iskustvo. Nešto što se treba doživjeti. Srećom pa smo na vrijeme kupili karte i imali smo sjedeća mjesta za razliku od mase ne tako sretnih kineza koji su stajali u prolazima vlaka. Kinezi očito nakon što se sjedeća mjesta rasprodaju prodaju i stajaća mjesta - za put od 1200 kilometara. Doslovno je svaki kutak vlaka zauzet. Ali oni, čini se u potpunosti su naviknuti na takvu situaciju. Pored naših sjedala ležao je čovjek sa glavom ispod jednog reda, i nogama ispod suprotnog reda, tako da mu je samo torzo bio na prolazu. Čovjek se čitavim putem nije maknuo iz te pozicije. Ujutro se nonšalantno ustao i išetao iz vlaka stanicu prije naše.
Šok i nevjerica
I tako do jutra
Probiti se do WC-a ili na cigaretu, posebna je avantura, pa smo trpili i nastojali ne micati se sa sjedala. WC u vlaku, kao i ostatku kine je čučavac, a čučavac u vlaku posebna je priča i zahtjevala bi posebnu stranicu, a to baš ne bi bilo ugodno čitati.
Nekako smo i usnuli sa stvarima i ljudima ispretenim oko naših nogu. Agonija i buđenje na mahove potrajala je cijelu noć dok napokon nismo izašli u novu gužvu na kolodvoru u Xianu.
Drugačije se nije moglo
Grad je više "kineski" od Pekinga koji više nalikuje nekoj europskoj metropoli. Nema više dvojezičnih natpisa. Hostel, kojeg smo jedva pronašli kroz niz malenih uličica glasi za najbolji hostel u čitavoj Aziji. Ubrzo smo se uvjerili da je tako. Dakako i on spada u nekakav kineski model hostela- jeftino noćenje - sve ostalo skupo, ali prostor je nevjerojatan. Ukrašen kipovima, fontanicama sa zlatnim ribicama, staklenikom sa stolom za biljar te krovnim vrtom koji nam je instant postao domom idućih 3 dana. Tamo se nalazio stol za stolni tenis, sauna, mini golf igralište i hrpa naslonjača sa mekim jastucima.
Iz Xiana planirali smo napraviti izlet do poznatih ratnika od terakote i svete planine Huashan. No umor od 20 dana na putu nas je pomalo savladao, i opijeni luksuzom hostela odlučili smo preskočiti terakote ratnike i jedan dan otići na planinarenje.
Planina je smještena nekih 120 kilometara istočno od grada i jedna je od pet svetih Taoističkih planina u Kini. Ima 5 glavnih vrhova od kojih je najviši visok oko 2100 metara. Premda postoji žičara koja vodi gotovo do vrha, kinezi se tradicionalno penju noću da dočekuju zoru na vrhu, koja je navodno spektakularan prizor. Mi nismo dočekivali zoru, no nije bilo ništa manje spektakularno.
Paviljon za šah - Planina Huashan
Dojam jedino kvari, kao i većina toga u Kini, masa ljudi i turista koji žele doživjeti planinu. Cijelu planinu čine stepenice uklesane u bijeli kamen od kojeg je čitava planina sagrađena. I mi smo nadobudno krenuli stepenicama, da bismo vrlo brzo odustali i stali na red za žičaru ispred kojeg piše prosječno čekanje 2-3 sata, no nije nam bilo druge.
Na vrhu nas je dočekala još veća količina ljudi i prekrasni hramovi izgrađeni od istog, bijelog kamena kao i stepenice koje su doslovno urezan u hrbat planine. Postoje staze prema svim vrhovima i u svim pravcima.
Lijevi dio slike - to su ljudi koji su uspinju stepenicama
No mi smo tražili nešto ekstremnije. Nešto s više adrenalina.
Iako si privezan sigurnosnom opremom, nije mi bilo svejedno hodati daskom ispod koje je vertikalna provalija od nekih 500 metara. Posebno nezgodno je mimoilaziti se s ljudima koji idu na suprotnu stranu.
Dok su neki bili hrabri...
...drugi i nisu baš toliko
Mimoilaženje
Na kraju "staze smrti" nalazi se maleni hram i lanci na koje smo i mi prikvačili svoje lokote za sreću u ljubavi. Cijela planina je prekrivena lokotima hodočasnika. Ne znam je li to specifično samo za ovu planinu ili ne, ali svakako izgledaju zanimljivo sa crvenim trakicama privezanim na njih. Doslovno ih je na svakom koraku.
Ostatak vremena u Xianu proveli smo u blizini hostela, odnosno u samoj ulici u kojoj je bio smješten hostel gdje bi se svaku večer skupio velik broj ljudi u improviziranim uličnim restoranima sa iznimno finim pilećim krilcima s medom i sezamom na ražnjiću. Već smo toliko toga obišli i vidjeli i živjeli smo pod dojmovima prave Kine. Još nas samo Šangaj čeka.
Nema komentara:
Objavi komentar