Koliko god voljeli putovanje vlakom, upozorili su nas na to da ne idemo vlakom preko granice jer ga navodno na izlasku iz Rusije kompletno rastavljaju, pretražuju, i zbog samog broja putnika, prijelazak granice se zna odužiti na 12 sati čekanja plus put. Ukupno 24 sata do Ulan Batora - glavnog grada Mongolije.
Autobus se činio kao bolja opcija jer se puno brže prođe granica i tih 700 kilometara od Ulan Ude-a stigne se u 10 do 12 sati, ako ne i manje. Pošto nam je Mongolija bila najveći misterij, odlučeno je da provedemo tamo 1 dan više u ionako zgusnutom rasporedu kojeg smo si zacrtali.
U Ulan Ude stižemo oko 6 sati ujutro noćnim vlakom iz Irkutska. Znamo da jedan jedini bus za Ulan Bator kreće u 7 ujutro, ali nemamo pojma gdje. Raspitujemo se uokolo i jedino što doznajemo je - pazi čuda sad - promet u centru grada je obustavljen za sva vozila. Slavi se opet nesto u gradu i dolazi Putin "himself" da oda počasti i usput da prikupi koji glas.
Srećom taksisti nam pružaju utjehu i za 200 rubalja nas odvoze do mjesta s kojeg misle da bus za UB kreće. Naime Ulan Ude je poseban po tome sto ima najveću Lenjinovu glavu na svijetu. Sve nešto naj. I već sam s tugom otpisao da je nikada neću vidjeti kad gle čuda. Bus kreće odmah iza ugla Lenjinove "ploschadi" (trga). Stigli smo na mjesto ranije i nadu da smo na dobrom mjestu uvećali su ljudi koji su već čekali da autobus stigne. Taman dovoljno vremena da napravimo "fotosešn" pored "Glave".
Pošto u brzini nismo imali stativ sa sobom,a improvizirani pokušaji kadriranja svih nas pored glave nisu uspjeli zamolili smo dvoje mladih koji su se našli na trgu da nas uslikaju. I tako kroz razgovor (djevojka je pričala engleski) shvatili smo da i oni žure na bus jer premda su rezervirali karte nisu sigurni hoće li biti mjesta u busu. Tu smo se počeli lupati po glavama. Uopće nismo provjerili treba li rezervirati karte online! Vraćamo se na stanicu a kad tamo omanji autobus a ispred njega dvostruko više ljudi nego što u njega stane. Nije se znalo tko pije a tko se ukrcava. Djevojka koja nas je uslikala rekla nam je da stiže i drugi autobus ali svejedno sumnja da će biti mjesta.
Stiže i drugi bus. I on se ubrzo napunio. U agoniji smo ostali samo nas šestero i nekolicina mongola koji vjerojatno nisu bili u nekoj agoniji jer im turistički vaučer za Rusiju nije isticao na današnji dan. Ponovo se ukazala spasiteljica u ženskom obliku (gdje bi nas 6 muških pivopija zapelo bez ženske ruke). Djevojka koja nas je i uslikala nešto je pregovarala sa šoferom da bi rekla da se mozemo ukrcati ali ima samo 3 sjedeća mjesta od koje je jedno pored šofera a ostala trojica neka se snađu.
I to je bilo bolje nego ostati pored Lenjinove glave te smo se još jednom zahvalili Fortuni i ukrcali se sretno u autobus. Znali smo da nas čeka avantura. Road trip za Mongoliju!
Krateći vrijeme u busu upoznajemo profesoricu ruskog jezika koja se vraca u Ulan Bator sa svojim razredom te nas uči osnove mongolskog jezika koji doista nema veze s ičim. U Rusiji je bilo lako. Ovdje vec počinju komplikacije. U Mongoliji je sluzbeno pismo ruska ćirilica, ali rijeći ne možeš razaznati kao u Rusiji.
Nakon 3-4 sata stižemo na granicu, a kad tamo gužva kao kod nas u špici sezone. Samo što nisu automobili u pitanju nego kamioni, kombiji i traktori. Šofer izalzi iz autobusa i uvaljuje mito nekoj gospođi s izrazitim autoritetom koja žustro kreće sa pravljenjem reda u gužvi propuštajući naš autobus.
Na samoj granici kolektivno iskrcavanje, uzimanje stvari iz gepeka i pod rendgen, detektor metala i nos jedne pudl kujice. Čovjeće, pa izlazimo vam van iz zemlje, čemu takva rigoroznost i paranoja?
Mongolski dio granice druga je priča. Opušteno. Nasmijani carinici, psi lutalice koje zanimaju samo kosti i trava koja raste iz betona. Čak mi se učinilo da čujem i laganu glazbu sa ženskim vokalom koja dopire iz daljine. Razmjenjujemo preostale rublje u tugrike i odjednom se počinjemo osjecati kao miljunaši. Inflacija je golema i odjednom novčanice brojimo po 20 tisuća.
Ulazimo u prvo pogranično mjesto i stajemo na ručak u Plaza hotelu, mjestu koje odiše tarantinovskim "Od sumraka do zore" štihom, i miriše na kuhanu ovčetinu. A to smo i ručali. Jako brzo smo shvatili da je u pustinjskoj i nomadskoj mongoliji meso glavno na meniju. Juha od ranije spomenute ovčetine bila je topla vodica u kojoj se kuhala ovca sa malo luka i više manje nejestiva. Glavno jelo - meso punjeno mesom, bilo je i više nego dobro.
Pod dojmom ambijenta i novonastale situacije dramatične promjene okruženja nastavili smo krivudavim mongolskim cestama tu i tamo zastajući da propustimo krdo krava koje su se eto baš tamo našle pasti raslinje. Posvuda krave, konji i stoka koja očito slobodno luta mongolskim pustošima.
Uz manji kvar autobusa, do navečer smo stigli u Ulan Bator koji nam je u najmanju ruku djelovao divlje. S jedne strane ceste natiskani šatori, s druge neboderi u izgradnji. Ceste raskopane, promet mahnit. Pješaci ovdje zadnji imaju prednost. Čim smo kročili van autobusa na nebu iznad nas ponovo je sjevnuo vatromet. To više nije mogla biti slučajnost. Festival nismo našli, ali ljudi iz hostela su nas kombijem dočekali kod autobusa i odveli nas u prekrasno uređen hostel pun gostiju.
Hostel ujedno drži gazda po imenu Idre - simpatični postariji mongol koji organizira turističke ture po Mongoliji. Od obilaska pustinje Gobi na devama koje traje mjesec dana do jednodnevnih izleta. Mi smo na raspolaganju imali dva dana i odlučili smo da nećemo ostajati u gradu, pa nam je Idre dao na izbor nekoliko mogućnosti. Odlučili smo se posjet jednom nacionalnom parku, noćenje u geru, a idući dan jahanje na konjima i direktni prijevoz do aerodroma s kojeg nastavljamo za Peking
Ujutro nas je ispred hostela dočekao kombi pun hrane sa šoferom i dvoje simpatičnih vodiča. Potrpali smo se u njega i shvatili zašto je mongolija obećana zemlja. A riječi ne mogu prenijeti ono što oči vide, najbolje je pogledati video iz Mongolije
i pokoju sliku
Autobus se činio kao bolja opcija jer se puno brže prođe granica i tih 700 kilometara od Ulan Ude-a stigne se u 10 do 12 sati, ako ne i manje. Pošto nam je Mongolija bila najveći misterij, odlučeno je da provedemo tamo 1 dan više u ionako zgusnutom rasporedu kojeg smo si zacrtali.
U Ulan Ude stižemo oko 6 sati ujutro noćnim vlakom iz Irkutska. Znamo da jedan jedini bus za Ulan Bator kreće u 7 ujutro, ali nemamo pojma gdje. Raspitujemo se uokolo i jedino što doznajemo je - pazi čuda sad - promet u centru grada je obustavljen za sva vozila. Slavi se opet nesto u gradu i dolazi Putin "himself" da oda počasti i usput da prikupi koji glas.
Srećom taksisti nam pružaju utjehu i za 200 rubalja nas odvoze do mjesta s kojeg misle da bus za UB kreće. Naime Ulan Ude je poseban po tome sto ima najveću Lenjinovu glavu na svijetu. Sve nešto naj. I već sam s tugom otpisao da je nikada neću vidjeti kad gle čuda. Bus kreće odmah iza ugla Lenjinove "ploschadi" (trga). Stigli smo na mjesto ranije i nadu da smo na dobrom mjestu uvećali su ljudi koji su već čekali da autobus stigne. Taman dovoljno vremena da napravimo "fotosešn" pored "Glave".
 |
| Prije |
 |
| Poslije |
Pošto u brzini nismo imali stativ sa sobom,a improvizirani pokušaji kadriranja svih nas pored glave nisu uspjeli zamolili smo dvoje mladih koji su se našli na trgu da nas uslikaju. I tako kroz razgovor (djevojka je pričala engleski) shvatili smo da i oni žure na bus jer premda su rezervirali karte nisu sigurni hoće li biti mjesta u busu. Tu smo se počeli lupati po glavama. Uopće nismo provjerili treba li rezervirati karte online! Vraćamo se na stanicu a kad tamo omanji autobus a ispred njega dvostruko više ljudi nego što u njega stane. Nije se znalo tko pije a tko se ukrcava. Djevojka koja nas je uslikala rekla nam je da stiže i drugi autobus ali svejedno sumnja da će biti mjesta.
Stiže i drugi bus. I on se ubrzo napunio. U agoniji smo ostali samo nas šestero i nekolicina mongola koji vjerojatno nisu bili u nekoj agoniji jer im turistički vaučer za Rusiju nije isticao na današnji dan. Ponovo se ukazala spasiteljica u ženskom obliku (gdje bi nas 6 muških pivopija zapelo bez ženske ruke). Djevojka koja nas je i uslikala nešto je pregovarala sa šoferom da bi rekla da se mozemo ukrcati ali ima samo 3 sjedeća mjesta od koje je jedno pored šofera a ostala trojica neka se snađu.
 |
| Nevini smješci u stilu - pustite nas u bus. |
 |
| Šofer se malo zabunio pa je umjesto prezimena prvo napisao "Putovnica" |
I to je bilo bolje nego ostati pored Lenjinove glave te smo se još jednom zahvalili Fortuni i ukrcali se sretno u autobus. Znali smo da nas čeka avantura. Road trip za Mongoliju!
Krateći vrijeme u busu upoznajemo profesoricu ruskog jezika koja se vraca u Ulan Bator sa svojim razredom te nas uči osnove mongolskog jezika koji doista nema veze s ičim. U Rusiji je bilo lako. Ovdje vec počinju komplikacije. U Mongoliji je sluzbeno pismo ruska ćirilica, ali rijeći ne možeš razaznati kao u Rusiji.
 |
| Učiteljica i njen novi razred |
 |
| Malo bi stajali kod drugih vrata |
 |
| Malo bi spavali |
Nakon 3-4 sata stižemo na granicu, a kad tamo gužva kao kod nas u špici sezone. Samo što nisu automobili u pitanju nego kamioni, kombiji i traktori. Šofer izalzi iz autobusa i uvaljuje mito nekoj gospođi s izrazitim autoritetom koja žustro kreće sa pravljenjem reda u gužvi propuštajući naš autobus.
Na samoj granici kolektivno iskrcavanje, uzimanje stvari iz gepeka i pod rendgen, detektor metala i nos jedne pudl kujice. Čovjeće, pa izlazimo vam van iz zemlje, čemu takva rigoroznost i paranoja?
Mongolski dio granice druga je priča. Opušteno. Nasmijani carinici, psi lutalice koje zanimaju samo kosti i trava koja raste iz betona. Čak mi se učinilo da čujem i laganu glazbu sa ženskim vokalom koja dopire iz daljine. Razmjenjujemo preostale rublje u tugrike i odjednom se počinjemo osjecati kao miljunaši. Inflacija je golema i odjednom novčanice brojimo po 20 tisuća.
 |
| Mongolska granica |
 |
| Juha od mesa i meso punjeno mesom sa jajima |
Pod dojmom ambijenta i novonastale situacije dramatične promjene okruženja nastavili smo krivudavim mongolskim cestama tu i tamo zastajući da propustimo krdo krava koje su se eto baš tamo našle pasti raslinje. Posvuda krave, konji i stoka koja očito slobodno luta mongolskim pustošima.
 |
| Nigdje ničega |
Uz manji kvar autobusa, do navečer smo stigli u Ulan Bator koji nam je u najmanju ruku djelovao divlje. S jedne strane ceste natiskani šatori, s druge neboderi u izgradnji. Ceste raskopane, promet mahnit. Pješaci ovdje zadnji imaju prednost. Čim smo kročili van autobusa na nebu iznad nas ponovo je sjevnuo vatromet. To više nije mogla biti slučajnost. Festival nismo našli, ali ljudi iz hostela su nas kombijem dočekali kod autobusa i odveli nas u prekrasno uređen hostel pun gostiju.
 |
| Malo ga je zabrinulo, ali brzo ga je savladao |
 |
| Mongolska "brza cesta" na ulazu u Ulan Bator |
Hostel ujedno drži gazda po imenu Idre - simpatični postariji mongol koji organizira turističke ture po Mongoliji. Od obilaska pustinje Gobi na devama koje traje mjesec dana do jednodnevnih izleta. Mi smo na raspolaganju imali dva dana i odlučili smo da nećemo ostajati u gradu, pa nam je Idre dao na izbor nekoliko mogućnosti. Odlučili smo se posjet jednom nacionalnom parku, noćenje u geru, a idući dan jahanje na konjima i direktni prijevoz do aerodroma s kojeg nastavljamo za Peking
Ujutro nas je ispred hostela dočekao kombi pun hrane sa šoferom i dvoje simpatičnih vodiča. Potrpali smo se u njega i shvatili zašto je mongolija obećana zemlja. A riječi ne mogu prenijeti ono što oči vide, najbolje je pogledati video iz Mongolije
i pokoju sliku
 |
| Mongolska vjerska mjesta |
 |
| Stijena u obliku kornjače |
 |
| Svugdje gdje ima zelenila i rijeka proglašeno je nacionalnim parkom |
 |
| Budistički hram |
 |
| Ger u kojem smo spavali |
 |
| Tulum sa vodičima u geru |
 |
| Najveći kip konjanika na svijetu - tko drugi nego Džingis Khan |
 |
| Slobodno jahanje stepom |
Nema komentara:
Objavi komentar