Nakon ugodne Mongolije od koji 20 stupnjeva po danu i 10 po noći sletjeli smo u Kinu, odnosno Peking oko 8 navečer na plus 35 stupnjeva. Totalni šok za organizam. Također iz stepe i jahanja konja i simpatičnog malog aerodroma u Mongoliji koji se zove Džingis Khan (sve se tamo zove Džingis Khan) sletjeli smo u pekinški aerodrom, jedan od najvećih na svijetu - posebno sagrađen za Olimpijske igre 2008. godine.
Totalni kulturni šok pojačan je kada smo izišli na vrele ulice grada krcate ljudima. Iz Mongolije koja cijela ima nešto više od 2 milijuna ljudi,i s obzirom na površinu, najmanju gustoću naseljenosti na svijetu, odjednom smo bili u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu i gradu od oko 18 milijuna stanovnika.
Srećom zbog Olimpijskih igara nismo imali problema sa snalaženjem jer je sve dvojezično. Svaki natpis ispod ima engleski prijevod i brzo smo pronašli hostel koji se nalazio u "Dongzhi" okrugu, u blizini "Radničkog stadiona" u malom širem centru grada. To, u malo širem centru u Pekingu znači 45 minuta s podzemnom do Zabranjenog grada i trga Tiananmen., ali naša četvrt bila je centar za sebe sa puno malih restorana i klubova za mlade.
Ubrzo smo shvatili što znače hosteli u Kini. Za razliku od Rusije - hosteli su ovdje biznis jednak hotelskom. Doduše cijene su abnormalno niske - 4 € za noć, ali je hostel na 4 kata sa 15 soba po katu, ima vlastiti lounge bar, restoran, terasu i stol za biljar. I masu turista sa zapada koji prepričavaju dogodovštine kolegama zapadnjacima na terasi, hladeći se pivom. To što je spavanje jako jeftino, uglavnom znači da je sve ostalo u hostelu skupo (doručak 25 kuna, točeno pivo 15). A kineski hosteli nemaju kuhinju u kojoj si možeš pripremati vlastitu hranu - ili jedi u restoranu ili nema unošenja hrane i pića.
Istu večer kada smo stigli, izašli smo do obližnjih restorana koji rade do dugo u noć, da kao šestorica gurmana probamo autohtonu kinesku hranu. Ali to se pokazalo malo težim. Nikada nismo uspjeli dešifrirati meni pa smo igrali igru prozvanu "kineski rulet" koja se sastoji od toga da šestoro nas uzme šest različitih jela pa tko potrefi dobro, tko fula uglavnom kuša od ostalih. Tu prvu večer naletjeli smo na toliko ljutu hranu da je doslovno bila nejestiva polovici. Rupe u želucu popunili smo otkrivši puno štandova u sporednim ulicama gdje na ražnjiće nabodu doslovno bilo koju vrstu mesa, peku odmah na grillu i prodaju za malo novaca.
Idući dan iznajmili smo bicikle u hostelu i krenuli na obilazak grada. Navodno je vani bilo sunčano, ali puno sunca se baš i ne vidi. Zrak je ispunjen nekakvom izmaglicom pomiješanom od smoga i sparine. Cijela slika ti je mutna. Ne vidiš u daljinu. "Nebo je žuto, a sunce je blu". Ma ni to. Sunce se ne vidi. Čim kročiš na ulicu znoj te počne oblijevati jer je temperatura 39 stupnjeva celzijusa, a kad uđeš u bilo koji zatvoreni prostor klima te propuše na "ugodnih" 21. Sve u svemu, jako nezdrava, čak i bolesna klima u kojoj svakodnevno živi miljardu i pol kineza. Peking je još dosta sjeverno. Južno je navodno još gore. U vodičima piše da je najbolje vrijeme za posjet Kini rujan i listopad, a eto mi na početku kolovoza jašimo bicikle po Pekingu dok se znoj cijedi s naših ne naviklih leđa.
Ako Moskva živi u prošlosti komunizma, onda Kina zasigurno živi u sadašnjosti. Tu su simboli ipak aktualniji. Mao Tze gleda s ponosom sa Zabranjenog grada na glavni trg Tiananmen s kojeg dominira crvena boja velike instalacije srpa i čekića slaveći godine odmakle od Kulturne revolucije ili nečeg značajnog i dva ogromna, najveća ekrana/zida na kojem se vrte propagandne snimke kineske civilizacije. Iza njih nalazi se Maov mauzolej koji također kao Lenjin leži balzamiran i otvoren za posjete novih generacija radničkog naroda Republike Kine.
Ako nisi kinez, a nalaziš se na nekoj od turističkih atrakcija, masa ljudi koja se želi slikati s tobom neviđena. Doslovno smo se počeli osjećati kao atrakcija. Grupice djevojčica, dječaraca, bračnih parova - svi su bili željni fotografirati se sa 6 "zgodnih" europskih tipova. Prvo bi muž slikao ženu pored nas, a zatim bi se i on stao pored njega. Čak smo razmišljali da se instaliramo na trgu s plakatom - PHOTO - 10 Yuana i tako nešto zaradimo, ali smo shvatili da je konkurencija prejaka i puno bolje tehnički opremljena. Trgom kruže izvjesni tipovi koji u torbama nose mobilne printere za fotografije i odmah izrađuju slike. Tome nismo mogli parirati pa smo odustali.
Kao da velika vručina sama po sebi nije dovoljna, čekanje u redovima po takvoj vručini je nešto na što smo se također trebali naviknuti. Svugdje su redovi i svugdje se čeka. Turista ima masu, a najveći broj ih je iz Kine. Ma i na kolodvorima su redovi, u podzemnoj, za javne toalete, u banci. Svugdje si okružen tisućama ljudi koji čekaju.
Dakako poželjeli smo vidjeti i Kineski zid, koji je od Pekinga udaljen nekih 2 i pol sata vožnje sjeverno. Oblijetali su nas letcima za turistički posjet Zidu, ali su nas upozorili da ne nasjedamo, da je to pljačka, da ništa ne vidiš, da te usput odvedu na prezentaciju "Tupperware posuđa" i slično, pa smo mi odlučili naći put do Zida u vlastitom aranžmanu. Na jendom od autobusnih kolodvora pronašli smo autobus koji vozi za Bataling - najveće turističko središte na Kineskom zidu. A i tu su nas pokušali preveslati. Čovjek u uniformi kompanije na peronu zaustavalja turiste i govori im da će sada doći autobus i nudi apsurdne cijene pokazujući na bus iza njega kao "spor" i da vozi 4 sata i da nikako ne idemo na njega. Kad nam je to postalo sumnjivo otišli smo do autobusa i saznali da vozi normalno do tamo i da je cijena 12 yuana. Što bi značilo oko 10 i pol kuna do Kineskog zida. Moj savjet, ako se nađete u Kini, sve duplo provjerite, i ništa ne uzimajte zdravo za gotovo. Oko većine cijena može se cijenkati, a gotovo svi vas pokušavaju prevariti uz osmijeh.
 |
| Pekinški aerodrom |
Totalni kulturni šok pojačan je kada smo izišli na vrele ulice grada krcate ljudima. Iz Mongolije koja cijela ima nešto više od 2 milijuna ljudi,i s obzirom na površinu, najmanju gustoću naseljenosti na svijetu, odjednom smo bili u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu i gradu od oko 18 milijuna stanovnika.
Srećom zbog Olimpijskih igara nismo imali problema sa snalaženjem jer je sve dvojezično. Svaki natpis ispod ima engleski prijevod i brzo smo pronašli hostel koji se nalazio u "Dongzhi" okrugu, u blizini "Radničkog stadiona" u malom širem centru grada. To, u malo širem centru u Pekingu znači 45 minuta s podzemnom do Zabranjenog grada i trga Tiananmen., ali naša četvrt bila je centar za sebe sa puno malih restorana i klubova za mlade.
Ubrzo smo shvatili što znače hosteli u Kini. Za razliku od Rusije - hosteli su ovdje biznis jednak hotelskom. Doduše cijene su abnormalno niske - 4 € za noć, ali je hostel na 4 kata sa 15 soba po katu, ima vlastiti lounge bar, restoran, terasu i stol za biljar. I masu turista sa zapada koji prepričavaju dogodovštine kolegama zapadnjacima na terasi, hladeći se pivom. To što je spavanje jako jeftino, uglavnom znači da je sve ostalo u hostelu skupo (doručak 25 kuna, točeno pivo 15). A kineski hosteli nemaju kuhinju u kojoj si možeš pripremati vlastitu hranu - ili jedi u restoranu ili nema unošenja hrane i pića.
Istu večer kada smo stigli, izašli smo do obližnjih restorana koji rade do dugo u noć, da kao šestorica gurmana probamo autohtonu kinesku hranu. Ali to se pokazalo malo težim. Nikada nismo uspjeli dešifrirati meni pa smo igrali igru prozvanu "kineski rulet" koja se sastoji od toga da šestoro nas uzme šest različitih jela pa tko potrefi dobro, tko fula uglavnom kuša od ostalih. Tu prvu večer naletjeli smo na toliko ljutu hranu da je doslovno bila nejestiva polovici. Rupe u želucu popunili smo otkrivši puno štandova u sporednim ulicama gdje na ražnjiće nabodu doslovno bilo koju vrstu mesa, peku odmah na grillu i prodaju za malo novaca.
 |
| Gazda nam je neuspješno pokušavao preporučiti hranu |
 |
| ...no sve je bilo papreno |
 |
| Doslovno sve na ražnjiću |
Idući dan iznajmili smo bicikle u hostelu i krenuli na obilazak grada. Navodno je vani bilo sunčano, ali puno sunca se baš i ne vidi. Zrak je ispunjen nekakvom izmaglicom pomiješanom od smoga i sparine. Cijela slika ti je mutna. Ne vidiš u daljinu. "Nebo je žuto, a sunce je blu". Ma ni to. Sunce se ne vidi. Čim kročiš na ulicu znoj te počne oblijevati jer je temperatura 39 stupnjeva celzijusa, a kad uđeš u bilo koji zatvoreni prostor klima te propuše na "ugodnih" 21. Sve u svemu, jako nezdrava, čak i bolesna klima u kojoj svakodnevno živi miljardu i pol kineza. Peking je još dosta sjeverno. Južno je navodno još gore. U vodičima piše da je najbolje vrijeme za posjet Kini rujan i listopad, a eto mi na početku kolovoza jašimo bicikle po Pekingu dok se znoj cijedi s naših ne naviklih leđa.
 |
| Olimpijski centar |
Ako nisi kinez, a nalaziš se na nekoj od turističkih atrakcija, masa ljudi koja se želi slikati s tobom neviđena. Doslovno smo se počeli osjećati kao atrakcija. Grupice djevojčica, dječaraca, bračnih parova - svi su bili željni fotografirati se sa 6 "zgodnih" europskih tipova. Prvo bi muž slikao ženu pored nas, a zatim bi se i on stao pored njega. Čak smo razmišljali da se instaliramo na trgu s plakatom - PHOTO - 10 Yuana i tako nešto zaradimo, ali smo shvatili da je konkurencija prejaka i puno bolje tehnički opremljena. Trgom kruže izvjesni tipovi koji u torbama nose mobilne printere za fotografije i odmah izrađuju slike. Tome nismo mogli parirati pa smo odustali.
 |
| Slikanje s "obožavateljima" |
Kao da velika vručina sama po sebi nije dovoljna, čekanje u redovima po takvoj vručini je nešto na što smo se također trebali naviknuti. Svugdje su redovi i svugdje se čeka. Turista ima masu, a najveći broj ih je iz Kine. Ma i na kolodvorima su redovi, u podzemnoj, za javne toalete, u banci. Svugdje si okružen tisućama ljudi koji čekaju.
 |
| Gužva na kolodvoru |
 |
| Neki su se isticali u redu |
Dakako poželjeli smo vidjeti i Kineski zid, koji je od Pekinga udaljen nekih 2 i pol sata vožnje sjeverno. Oblijetali su nas letcima za turistički posjet Zidu, ali su nas upozorili da ne nasjedamo, da je to pljačka, da ništa ne vidiš, da te usput odvedu na prezentaciju "Tupperware posuđa" i slično, pa smo mi odlučili naći put do Zida u vlastitom aranžmanu. Na jendom od autobusnih kolodvora pronašli smo autobus koji vozi za Bataling - najveće turističko središte na Kineskom zidu. A i tu su nas pokušali preveslati. Čovjek u uniformi kompanije na peronu zaustavalja turiste i govori im da će sada doći autobus i nudi apsurdne cijene pokazujući na bus iza njega kao "spor" i da vozi 4 sata i da nikako ne idemo na njega. Kad nam je to postalo sumnjivo otišli smo do autobusa i saznali da vozi normalno do tamo i da je cijena 12 yuana. Što bi značilo oko 10 i pol kuna do Kineskog zida. Moj savjet, ako se nađete u Kini, sve duplo provjerite, i ništa ne uzimajte zdravo za gotovo. Oko većine cijena može se cijenkati, a gotovo svi vas pokušavaju prevariti uz osmijeh.
 |
| Magla i tisuće ljudi na Zidu |
 |
| Mi smo išli strmijom stazom |
 |
| Oprosti za Kung fu |
Nema komentara:
Objavi komentar