25 dana do Šangaja

20110817

Šangaj



Jedva smo preživjeli i posljednje putovanje vlakom. Zadnju dionicu dugu 1500 kilometara u jednako prepunom vlaku koji nas je na putu iz Lhase pokupio u Xianu i doveo do Šangaja.

Ako je Peking bio Europa, Xian recimo prava Kina onda je Šangaj Amerika. Neboderi koji iskaču iza svakog ugla, uredne ceste, lijepo uređeni gradski parkovi, neonska svijetla. Tehnologija, budučnost. Šangaj je daleko od ostatka Kine, tu je kapitalizam jači od bilo koje sile. Nema Maovih portreta koji te gledaju kao u Pekingu.





Također primjetio sam da su ljdui u Kini jako pristojni, ali veoma nepristupačni. Teško se sprijateljiti s njima. Drže distancu. Pristojnu ali je drže. Također su veoma agresivni. Ne fizički, već verbalno. Svi se čini se deru jedni na druge. Kad nešto kupuješ cijenkaju se i deru se za tobom. Za ništa ne postoji fiksna cijena i svemu se može spustiti cijena. Obično cijena koju prodavač kaže kao prvu je pet ili šest puta veća od prave cijene. A i cijenu koju platiš na kraju, vrlo vjerojatno preplatiš. Iovako je sve "Made in China". Ali dobro, ipak smo mi u njihovoj zemlji, turisti i na kome će zarađivati ako neće na nama.

Šangaj je bio zadnja postaja na našem putu pa smo tu odlučili i najviše kupovati po tržnicama. Jeftina elektronika, satovi lažnjaci i svi mogući suveniri iz Kine. Trebalo je nešto i doma donijeti. 

Sve originali
Nakon desetak dana provedenih u Kini, više nam želudac i probava nije dopuštala eksperimente s hranom pa smo uglavnom zadnja 2 dana u Šangaju živjeli na zapadnom junk foodu. McDonalds, KFC, Pizza Hut, sve smo ih redom obišli po nekoliko puta. To je bilo jedino sigurno. Jednostavno nam organizmi nisu bili naviknuti na to, plus ekstremne temperature, manjak sna. Umor.

Najbolji prijatelj

No ipak smo ga obišli. Uzduž i popreko. Ulica Nanjing - glavna šoping ulica prepuna svjetskih marki i šoping centara. Pogled sa "stare luke"na Pudong - poslovnu četvrt s poznatim neboderima i "Pearl Towerom" potvrdio je tu sliku moderne Kine - neki drugi svijet, svijet u kojem na sreću mi još ne živimo. U Kini se ne može na Facebook, Youtube, Twitter. Sve je zabranjeno od strane vlade. A opet, u svijetu postoje puno gore stvari od Facebooka i Youtuba, pa se nitko ne buni i ne zabranjuje. Možda se pojam Facebook-a i društvenih mreža kosi sa kolektivističkim mentalitetom kineza, i na ta način se bore protiv bilo kakvog oblika individualizma i isticanja pojedinca. Tko bi ga znao.

Ulica Nanjing
Mi smo ga prozvali otvarač za boce

Pearl tower

Na pravom mjestu u pravo vrijeme

Zadnja grupna fotografija

Provezli smo se i "najnovijim" čudom tehnike - Maglevom, odnosno vlakom kojeg naprijed gura magnetska sila. Pošto nema kotača, trenje ne postoji i vlak razvija nevjerojatne brzine. Doduše vozili smo se na kratkoj relaciji do zračne luke Šangaj i to samo 300 na sat. Inače, u "rush houru" potegne i do 430 kmh. Iskreno, očekivali smo i glađu vožnju.




Polagano smo postajali svjesni da se put završava što se ukrcavanje u avion bližilo. Šteta što sve u životu tako brzo prodje, a 25 dana je zbilja malo vremena za tako veliku površinu svijeta koju smo obišli. U biti nismo je ni obišli, već smo samo prošli jednom njenom malom stazom.

 Lijepo je putovati kada imaš gdje doputovati,vratiti se i pokušati prenijeti barem mali dijelić iskustva. Ali to je zapravo nemoguće. Nemoguće je riječima opisati i slikom pokazati ono što su tvoje oči vidjele i što je tvoje biće osjetilo. Jer nije sve uvijek bajno, ni lijepo ni krasno. Postoji puno teških situacija i malih trenutaka upoznavanja sebe i shvaćanja života oko sebe. Malih borbi kroz koje gradiš vlastitu osobu. Primjereno za naš put, ali možda ipak prevelik klišej bilo bi reći "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas", ali to je tako nekako - otprilike.

I da se vratim na Michela Palina s početka ove cijele priče koji je rekao "Once the travel bug bites there is no known antidote, and I know that I shall be happily infected until the end of my life" - i to je tako nekako, otprilike.


20110814

Xi-an

Bell Tower - Xian
Iduća postaja na putu bio je grad Xi-an, kojih 1200 kilometara jugozapadno od Pekinga. Nastavljali smo našu odiseju vlakom. Nakon 5 dana Pekinga već nam je vlak nedostajao. Gotovo smo i zakasnili na njega. Doslovno smo uletjeli u vlak 2 minute prije polaska, ali ništa nas nije moglo pripremiti na ono što ćemo doživjeti. Doduše neki znakovi upozorenja su postajali - recimo, cijelo jedno prijepodne izgubljeno u redu da kupimo kartu za vlak i pokušaji trčanja kroz kolodvor gdje se od silne gužve čovjek ne može probiti na peron.

 Gužve u zadnjoj klasi kineskih vlakova je jedno posebno iskustvo. Nešto što se treba doživjeti. Srećom pa smo na vrijeme kupili karte i imali smo sjedeća mjesta za razliku od mase ne tako sretnih kineza koji su stajali u prolazima vlaka. Kinezi očito nakon što se sjedeća mjesta rasprodaju prodaju i stajaća mjesta - za put od 1200 kilometara. Doslovno je svaki kutak vlaka zauzet. Ali oni, čini se u potpunosti su naviknuti na takvu situaciju. Pored naših sjedala ležao je čovjek sa glavom ispod jednog reda, i nogama ispod suprotnog reda, tako da mu je samo torzo bio na prolazu. Čovjek se čitavim putem nije maknuo iz te pozicije. Ujutro se nonšalantno ustao i išetao iz vlaka stanicu prije naše. 


Šok i nevjerica


I tako do jutra


Probiti se do WC-a ili na cigaretu, posebna je avantura, pa smo trpili i nastojali ne micati se sa sjedala. WC u vlaku, kao i ostatku kine je čučavac, a čučavac u vlaku posebna je priča i zahtjevala bi posebnu stranicu, a to baš ne bi bilo ugodno čitati.




Nekako smo i usnuli sa  stvarima i ljudima ispretenim oko naših nogu. Agonija i buđenje na mahove potrajala je cijelu noć dok napokon nismo izašli u novu gužvu na kolodvoru u Xianu.

Drugačije se nije moglo



Grad je više "kineski" od Pekinga koji više nalikuje nekoj europskoj metropoli. Nema više dvojezičnih natpisa. Hostel, kojeg smo jedva pronašli kroz niz malenih uličica glasi za najbolji hostel u čitavoj Aziji. Ubrzo smo se uvjerili da je tako. Dakako i on spada u nekakav kineski model hostela- jeftino noćenje - sve ostalo skupo, ali prostor je nevjerojatan. Ukrašen kipovima, fontanicama sa zlatnim ribicama, staklenikom sa stolom za biljar te krovnim vrtom koji nam je instant postao domom idućih 3 dana. Tamo se nalazio stol za stolni tenis, sauna, mini golf igralište i hrpa naslonjača sa mekim jastucima.







Iz Xiana planirali smo napraviti izlet do poznatih ratnika od terakote i svete planine Huashan. No umor od 20 dana na putu nas je pomalo savladao, i opijeni luksuzom hostela odlučili smo preskočiti terakote ratnike i jedan dan otići na planinarenje.

Planina je smještena nekih 120 kilometara istočno od grada i jedna je od pet svetih Taoističkih planina u Kini. Ima 5 glavnih vrhova od kojih je najviši visok oko 2100 metara. Premda postoji žičara koja vodi gotovo do vrha, kinezi se tradicionalno penju noću da dočekuju zoru na vrhu, koja je navodno spektakularan prizor.  Mi nismo dočekivali zoru, no nije bilo ništa manje spektakularno. 



Paviljon za šah - Planina Huashan



Dojam jedino kvari, kao i većina toga u Kini, masa ljudi i turista koji žele doživjeti planinu. Cijelu planinu čine stepenice uklesane u bijeli kamen od kojeg je čitava planina sagrađena. I mi smo nadobudno krenuli stepenicama, da bismo vrlo brzo odustali i stali na red za žičaru ispred kojeg piše prosječno čekanje 2-3 sata, no nije nam bilo druge.  





Na vrhu nas je dočekala još veća količina ljudi i prekrasni hramovi izgrađeni od istog, bijelog kamena kao i stepenice koje su doslovno urezan u hrbat planine. Postoje staze prema svim vrhovima i u svim pravcima. 



Lijevi dio slike - to su ljudi koji su uspinju stepenicama


No mi smo tražili nešto ekstremnije. Nešto s više adrenalina.





Iako si privezan sigurnosnom opremom, nije mi bilo svejedno hodati daskom ispod koje je vertikalna provalija od nekih 500 metara. Posebno nezgodno je mimoilaziti se s ljudima koji idu na suprotnu stranu.




Dok su neki bili hrabri...

...drugi i nisu baš toliko

Mimoilaženje
Na kraju "staze smrti" nalazi se maleni hram i lanci na koje smo i mi prikvačili svoje lokote za sreću u ljubavi. Cijela planina je prekrivena lokotima hodočasnika. Ne znam je li to specifično samo za ovu planinu ili ne, ali svakako izgledaju zanimljivo sa crvenim trakicama privezanim na njih. Doslovno ih je na svakom koraku.






Ostatak vremena u Xianu proveli smo u blizini hostela, odnosno u samoj ulici u kojoj je bio smješten hostel gdje bi se svaku večer skupio velik broj ljudi u improviziranim uličnim restoranima sa iznimno finim pilećim krilcima s medom i sezamom na ražnjiću. Već smo toliko toga obišli i vidjeli i živjeli smo pod dojmovima prave Kine. Još nas samo Šangaj čeka.







20110808

Peking

Nakon ugodne Mongolije od koji 20 stupnjeva po danu i 10 po noći sletjeli smo u Kinu, odnosno Peking oko 8 navečer na plus 35 stupnjeva. Totalni šok za organizam. Također iz stepe i jahanja konja i simpatičnog malog aerodroma u Mongoliji koji se zove Džingis Khan (sve se tamo zove Džingis Khan) sletjeli smo u pekinški aerodrom, jedan od najvećih na svijetu - posebno sagrađen za Olimpijske igre 2008. godine. 


Pekinški aerodrom


Totalni kulturni šok pojačan je kada smo izišli na vrele ulice grada krcate ljudima. Iz Mongolije koja cijela ima nešto više od 2 milijuna ljudi,i s obzirom na površinu, najmanju gustoću naseljenosti na svijetu, odjednom smo bili u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu i gradu od oko 18 milijuna stanovnika.


Srećom zbog Olimpijskih igara nismo imali problema sa snalaženjem jer je sve dvojezično. Svaki natpis ispod ima engleski prijevod i brzo smo pronašli hostel koji se nalazio u "Dongzhi" okrugu, u blizini "Radničkog stadiona" u malom širem centru grada. To, u malo širem centru u Pekingu znači 45 minuta s podzemnom do Zabranjenog grada i trga Tiananmen., ali naša četvrt bila je centar za sebe sa puno malih restorana i klubova za mlade.


Ubrzo smo shvatili što znače hosteli u Kini. Za razliku od Rusije - hosteli su ovdje biznis jednak hotelskom. Doduše cijene su abnormalno niske - 4 € za noć, ali je hostel na 4 kata sa 15 soba po katu, ima vlastiti lounge bar, restoran, terasu i stol za biljar. I masu turista sa zapada koji prepričavaju dogodovštine kolegama zapadnjacima na terasi, hladeći se pivom. To što je spavanje jako jeftino, uglavnom znači da je sve ostalo u hostelu skupo (doručak 25 kuna, točeno pivo 15). A kineski hosteli nemaju kuhinju u kojoj si možeš pripremati vlastitu hranu - ili jedi u restoranu ili nema unošenja hrane i pića.


Istu večer kada smo stigli, izašli smo do obližnjih restorana koji rade do dugo u noć, da kao šestorica gurmana probamo autohtonu kinesku hranu. Ali to se pokazalo malo težim. Nikada nismo uspjeli dešifrirati meni pa smo igrali igru prozvanu "kineski rulet" koja se sastoji od toga da šestoro nas uzme šest različitih jela pa tko potrefi dobro, tko fula uglavnom kuša od ostalih. Tu prvu večer naletjeli smo na toliko ljutu hranu da je doslovno bila nejestiva polovici. Rupe u želucu popunili smo otkrivši puno štandova u sporednim ulicama gdje na ražnjiće nabodu doslovno bilo koju vrstu mesa, peku odmah na grillu i prodaju za malo novaca. 


Gazda nam je neuspješno pokušavao preporučiti hranu

...no sve je bilo papreno

Doslovno sve na ražnjiću





Idući dan iznajmili smo bicikle u hostelu i krenuli na obilazak grada. Navodno je vani bilo sunčano, ali puno sunca se baš i ne vidi. Zrak je ispunjen nekakvom izmaglicom pomiješanom od smoga i sparine. Cijela slika ti je mutna. Ne vidiš u daljinu. "Nebo je žuto, a sunce je blu". Ma ni to. Sunce se ne vidi. Čim kročiš na ulicu znoj te počne oblijevati jer je temperatura 39 stupnjeva celzijusa, a kad uđeš u bilo koji zatvoreni prostor klima te propuše na "ugodnih" 21. Sve u svemu, jako nezdrava, čak i bolesna klima u kojoj svakodnevno živi miljardu i pol kineza. Peking je još dosta sjeverno. Južno je navodno još gore. U vodičima piše da je najbolje vrijeme za posjet Kini rujan i listopad, a eto mi na početku kolovoza jašimo bicikle po Pekingu dok se znoj cijedi s naših ne naviklih leđa.



Olimpijski centar
Ako Moskva živi u prošlosti komunizma, onda Kina zasigurno živi u sadašnjosti. Tu su simboli ipak aktualniji. Mao Tze gleda s ponosom sa Zabranjenog grada na glavni trg Tiananmen s kojeg dominira crvena boja velike instalacije srpa i čekića slaveći godine odmakle od Kulturne revolucije ili nečeg značajnog i dva ogromna, najveća ekrana/zida na kojem se vrte propagandne snimke kineske civilizacije. Iza njih nalazi se Maov mauzolej koji također kao Lenjin leži balzamiran i otvoren za posjete novih generacija radničkog naroda Republike Kine. 







Ako nisi kinez, a nalaziš se na nekoj od turističkih atrakcija, masa ljudi koja se želi slikati s tobom neviđena. Doslovno smo se počeli osjećati kao atrakcija. Grupice djevojčica, dječaraca, bračnih parova - svi su bili željni fotografirati se sa 6 "zgodnih" europskih tipova. Prvo bi muž slikao ženu pored nas, a zatim bi se i on stao pored njega. Čak smo razmišljali da se instaliramo na trgu s plakatom - PHOTO - 10 Yuana i tako nešto zaradimo, ali smo shvatili da je konkurencija prejaka i puno bolje tehnički opremljena. Trgom kruže izvjesni tipovi koji u torbama nose mobilne printere za fotografije i odmah izrađuju slike. Tome nismo mogli parirati pa smo odustali.






Slikanje s "obožavateljima"


Kao da velika vručina sama po sebi nije dovoljna, čekanje u redovima po takvoj vručini je nešto na što smo se također trebali naviknuti. Svugdje su redovi i svugdje se čeka. Turista ima masu, a najveći broj ih je iz Kine. Ma i na kolodvorima su redovi, u podzemnoj, za javne toalete, u banci. Svugdje si okružen tisućama ljudi koji čekaju. 


Gužva na kolodvoru

Neki su se isticali u redu




Dakako poželjeli smo vidjeti i Kineski zid, koji je od Pekinga udaljen nekih 2 i pol sata vožnje sjeverno. Oblijetali su nas letcima za turistički posjet Zidu, ali su nas upozorili da ne nasjedamo, da je to pljačka, da ništa ne vidiš, da te usput odvedu na prezentaciju "Tupperware posuđa" i slično, pa smo mi odlučili naći put do Zida u vlastitom aranžmanu. Na jendom od autobusnih kolodvora pronašli smo autobus koji vozi za Bataling - najveće turističko središte na Kineskom zidu. A i tu su nas pokušali preveslati. Čovjek u uniformi kompanije na peronu zaustavalja turiste i govori im da će sada doći autobus i nudi apsurdne cijene pokazujući na bus iza njega kao "spor" i da vozi 4 sata i da nikako ne idemo na njega. Kad nam je to postalo sumnjivo otišli smo do autobusa i saznali da vozi normalno do tamo i da je cijena 12 yuana. Što bi značilo oko 10 i pol kuna do Kineskog zida. Moj savjet, ako se nađete u Kini, sve duplo provjerite, i ništa ne uzimajte zdravo za gotovo. Oko većine cijena može se cijenkati, a gotovo svi vas pokušavaju prevariti uz osmijeh.


Magla i tisuće ljudi na Zidu

Mi smo išli strmijom stazom


Oprosti za Kung fu