Novosibirsk - Irkutsk - Bajkal

Napustili smo Ekaterinburg i krenuli vlakom dalje. Krajolik se polako ali sigurno mijenjao iz brezovih ravnica u brdovitu crnogoricu. Nakon cijelog dana i noć voznje stigli smo u grad Novosibirsk u samom srcu Sibira. Čudno je malo kako iz takve pustosi kroz koju prolaziš odjednom dodjes u grad od 2 milijuna stanovnika i vlastitim metroom, takodjer kao i u Moskvi uređenim u klasićnom sovjetskom stilu.

Kolodvor u Novosibirsku

Ulaz u metro

Vatromet u Novosibirsku

 I opet kuda veće sreće mi stigli u Novosibirsk na njihov dan grada. I opet vatromet, i opća ludnica u gradu. Svi na ulicama, odnosno na obali rijeke Ob gdje iz sveg srca svira ruska inačica Hladnog piva. Hostel nam je opet bio u privatnom stanu, doduše puno prostranijem i modernijem nego prošla dva. Dijelimo sobu sa postarijim nijemcem od kojih 60 godina koji nam prića kako je ostavio ženu, odgojio sina,čitav zivot na baušteli radio i sad putuje svijetom sam.

 Zanimljivi su ti ljudi koje sretneš putem po nekakvim hostelima. Sve te priće. Sudbine. Čudno kako se odjednom putevi susretnu. Jednu večer provedeš u prići, a iduće jutro već si negdje drugdje, sa nekim drugim ljudima.

Napustili smo Novosibirsk rano ujuto i krenuli dalje vlakom na najdužu dionicu vlakom do Irkutska. Već smo se i navikli u potpunosti na život u vlaku. Ćim bi se ukrcali, znali bi što i kako. Na kraju svakog vagona je tzv samovar odnosno jako komplicirano izgledajuci stroj koji radi jednostavnu stvar- toplu vodu. Živjeli smo na toj ruskoj tjestenini "sleš" juhi kojoj samo treba topla voda i zapravo nikad se nismo usuglasili je li to zapravo jedno ili drugo. Svi rusi u vlakovima zapravo jedu to. Od njih smo to i pokupili.

Samovar

Takodjer smo znali da na stanicama na kojima vlak stoji 20 minuta svakako treba izaći van jer se u isti mah stvori improvizirana tržnica gdje lokalne babice prodaju svježe namirnice - mlijeko, sir, sušenu ribu. Ovo posljednje smo kupili na kolodvoru u Barabinsku i svo šestero se najelo od dva sušena usoljena šarana koje smo uz takodjer svježa peciva punjena kupusom s guštom pojeli.

Improvizirana tržnica na stanici

Sušena riba 

Stigosmo i u Irkutsk. 5000 kilometara udaljen od Moskve! Širim masama najpoznatiji po društvenoj igri Rizik,a ne tako širim masama pod nazivom Pariz Sibira. Negdje sam pročitao da ga zovu i New Orleansom Sibira. Naravno nikad nisam bio u New Orleansu,samo sam fotografije vidio. I poneki film. Što se mene tiće New Orleans mogu zvati Irkutskom SAD-a. Zašto ne? Arhitektura zbilja podsjeća na američku verziju - sa starim drvenim kućama kojeg su za jednog od careva izgradili protjerani umjetnici i intelektualci.

Za razliku od prethodnih Hostela ovaj je imao najviše štih pravog hostela, a također je bio privatan stan sa ljubaznom gazdaricom. Tamo smo susreli mladi par iz Njemačke koji je na motorima putovao kroz Sibir, preko Kine, Tajlanda i Vijetnama sve do Australije, gdje će pokušati naći posao i nastaviti živjeti.

Idućeg dana ispred mjenjačnice upoznali Antona i Antona, dvojicu najboljih prijatelja, studenata građevine, Delboya i Rodneya. Pitali smo ih gdje bismo mogli nešto dobro pojesti pa smo završili u lokalnoj pizzeriji na votkama i ruskim cigarama "Belomor" bez filtera. Pričali su nam da se bave "biznisom", a mi nikad nismo točno odgonetnuli o čem se točno radi u tom "biznisu" ali je imalo veze sa prodajom nekretnina. Nešto u stilu "Iduće godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši". No šalu na stranu, dečki su bili fenomenalni, poslije večere su nas izveli na noćno razgledavanje grada i njihovo ne poznavanje engleskog jezika, i naše ruskog nije nas spriječilo da se i sutradan navečer nađemo s njima u isto vrijeme na istom mijestu.

Anton

i Anton

"Iduće godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši"

A dan smo proveli na Bajkalu. Biseru Sibira. Najstarijem i svakako najdubljem jezeru. Sa svojih 1700 metara dublji je od našeg Jadrana, gotovo jednako bistar i plav,a k tomu mu je voda u potpunosti pitka. Samo što je hladna. Užasno hladna. Jezero je zaleđeno 8 mjeseci u godini, ali mi smo potrefili onaj dio godine kada se može i zaplivati u njemu.

Bistro i čisto

Iz Irkutska se lako dođe do obližnjeg turističkog mjesta Listvyanke taxi-kombijem za circa 25 kuna. Dan je bio savšen za prirodu. Još u vlaku za Irkutsk su nam predložili da svakako probamo Omulja - ribu koja obitava samo na Bajkalu. Lokalni mještani u dvorištima svojih kuća prodaju ga svježeg sa žara te smo bez razmišljanja vrlo brzo složili piknik na proplanku s pogledom na jezero. Godilo je za promjenu od vlaka ležati na zemlji, zurit u sunce i ne raditi ništa. Nešto kasnije premjestili smo se na plažu i uz nešto nečkanja, jedan po jedan bacili se u ledenu vodu od kojih 10 stupnjeva. Ali bilo je sad il nikad. Unucima ćemo moći pričati da smo se kupali na Bajkalu.

Omulj

Nastavak puta se bližio. Lijepo smo se oprostili od Bajkala i Irkutska i zahvalili Antonu i Antonu na gostoprimstvu i odjednom opet smo bili u vlaku. Slijedi Mongolija.

Ekaterinburg

Nekadašnji Sverdlovsk, prijestolnica Urala, industrijsko i kulturno središte od nekih milijun i pol stanovnika.Nalazi se na gotovo na samoj granici Europe i Azije.

Jakov Sverdlovsk - čije je ime grad nosio u doba komunizma

 Zanimljivo je to da su rusi u nadi da privuku turiste na samu granicu dvaju kontinenata pomakli njeno geografsko mjesto na 17 kilometara od grada, no i dalje ostaje posječenije ono pravo mjesto koje je ipak nešto zapadnije - oko 50 kilometara na samom Uralu. I dan danas je tradicija mladenaca da se dolaze slikati na granicu prije vjenčanja. Jednom nogom u Europi, drugom u Aziji. Slatko.

No eto tu službeno počinje Azija, ali se i dalje osjeti europski štih. Arhitekturom podsjeća na sve gradove carske rusije - ipak je dobio ime po ženi Cara Petra Velikog - Katarini I., a ironično je da je u jednoj kući u gradu i "okončano" doba careva pogubljenjem cijele obitelji Romanov od strane boljševika u jeku revolucije 1918. Tu kuću je 70-ih godina dao uništiti tada mladi partijski čovjek - Boris Jeljcin koji se ovdje i probio na političku scenu te je kao prvi predsjednik Ruske federacije, imao čak pokušaja od njega napraviti glavni grad u slučaju da Moskva postane nesigurna u doba raspada Sovjetskog saveza.

 No kako bilo, godinama poslije i mi smo se našli tu. U muzej obitelji Romanov nismo otišli. Ovo nam je bio predah od puta vlakom na jednu noć i cijeli dan,a i složili smo se kako nismo baš muzejski ljudi i da više volimo upijati atmosferu grada hodajući njihovim ulicama, promatrajući ljude i kušavajući lokalnu hranu. Kao da nismo mogli poželjeti bolje atmosfere, u gradu se slavio nekakav lokalni praznik i čitav grad je bio zatvoren za promet, a posvuda rijeke ljudi i glazba. 

"Rijeka" ljudi :)

Zatvoren promet

Doduše nismo ni bili svjesni ikakvog festivala, sve dok nam pred nosom nisu zatvorili ulicu i istjerali nas iz trolejbusa. I taman je počela kiša. Inače klima grada i nije baš najspektakularijna. Nalazi se u blizini Urala, a da Sibir ne spominjem, zime traju pet mjeseci, a ljeta su hladna, kišna i vjetrovita. I blatna. Čudili smo se kako su ceste prljave i auti nabacani debelim slojem prašine koja je pretpostavljam stalni ukras svim automobilima.  Unatoč manifestaciji u gradu, trgovine nisu bile zatvorene, te smo uspjeli kupiti punjač za laptop u trgovini elektroničke opreme zvanoj "Beli Vetar", te smo nesmetano mogli nastaviti s prebacivanjem hrpe materijala nagomilanim na memorijskim karticama. 

Spektakularno ime za jedan dućan elektronike

Vratimo se na festival, i kišu. Lutajući zatvorenim ulicama nasred ceste začuli smo glasnu muziku koja je dopirala sa obližnjeg trga. I podno Lenjinovog kipa - hrpa mladeži razbacuje se na ritmove lokalnog DJ-a. Pošto je kiša pljuštala odlučili smo sakriti se podno obližnjih stabala i u društvu policije posmatramo događanja. Ostali smo šokirani entuzijazmom mladeži koja pod pljuskom skače po lokvama vode, špricajući okolo ljude vodom te smo se odlučili približiti i pridružiti se u plesu na ritam elektronske glazbe. I odlično se zabavili.

Produžili smo glavnom avenijom koja se proteže kilometrima i presjeca grad i našli nekako put do hostela koji nije bio baš u srcu grada. Upute na internetu za pronalazak hostela nisu bile najjasnije. Pitali smo lokalne ljude na sad već tečnom ruskom, no svi su nas blijedo pogledali, da bi već u mrklom mraku pronašli sumnjivi hausto u velikoj zgradi i na 7 katu stan koji je bio naš hostel. No u biti je bio jedan dvosoban stan koji dijeli ulazna vrata sa drugim privatnim stanom, te smo slučajno nekoliko puta pozvonili ljudima pored, koji su izgledali naviknuti na takve situacije i nisu obračali puno pozornosti.

Prosječno izgledajuća zgrada u kojoj se nalazi hostel

 U malom hodniku smještena je recepcija i recepcioner, pristojan čovjek uputio nas je u sobu gdje ćemo spavati. To je ujedno bila i jedina soba za goste, drugu sobu djelio je recepcionar s kolegom. S druge strane hodnika nalazila se ugodna kuhinja sa svime potrebnim za jednu noć. Zanimljivo je da je slična situacija bila i u Moskvi gdje sam jednu noć zbog kasnih rezervacija u našem hostelu bio primoran spavati u obližnjem, gdje također kada smo ga tražili, susjedi nisu imali blagog pojma.Na kraju sam završio u stanu neke naizgled studentice koja drži hostel u vlastitom stanu i spavao u sobi bez prozora, upaljenog ventilatora, sa noćnim recepcionarom iz Alžira, koji imao monitor na krevetu i cijelu noć surfao internetom. Ujedno je i živio u toj maloj sobici bez prozora.

Soba u hostelu

 Ovo je već bilo previše da bi bilo slučajno. Očito u Rusiji postoji masa takvih "hostela" koji su u biti stanovi sa sumnjivim radnim dozvolama i susjedima koji uopće ne znaju da hostel postoji u njihovom ulazu i osobljem koje živi u hostelu. U sobi smo zatekli dvojicu amerikanaca - mormona iz Salt Lake City-a koji su eto na putu već mjesec dana po Europi i Aziji,te također idu u Šangaj na Avion za Ameriku. Ukupno 99 dana na putu. A mi mislili da je naših 25 dana do Šangaja posebno. Kakvi balkanci. Pa šta je to 99 dana biti na putu. Mačji kašalj. Putuju sa ruksacima u kojima imaju ukupno 3 majce, 4 čarape i 3 para gaća od kojih je jedan par zagubio negdje po putu. A mi na aerodromu u Beču strahovali hoće li nam prtljaga svakome biti ispod 20 kg. I jedva smo prošli. Pitam se što će vaga reći kad se budemo vraćali.

Vlak

U 16 sati i 50 minuta u četvrtak krenuo je nas vlak broj 12 prema iducoj nasoj postaji - Ekaterinburgu. Dionica duga 1600 kilometara. 1600! Do Londona iz Zagreba ima oko 1200, a nema direktnog vlaka.  Put traje 28 sati. Čitav dan i čitavu noć i jos malo duže. Nakon sto smo se opskrbili svakojakim juhama iz vrečice, vodama u boci i pečenim picekima – „kuricama“ koji su čini se nacionalna pučka hrana u Rusiji, već na kolodvoru nas je zatekla prava slika Rusije. Tu smo čini se postali svjesni kuda idemo. Moskva je vjerojatno samo bajka. Skupa i bogata bajka, koju vjerojatno svaki Rus priča svom djetetu - jednog dana, sine i ti ćeš biti naftni magnat.

Drugi peron, treći kolosijek

 Na kolodvoru počinje Rusija. Tu lica ljudi dobivaju dusu i smisao. Tu počinje stvarnost.

Tražimo peron i naš vagon. Ne tješe nas bas prodavači elektro-šokera koji se protežu dužinom čitavog vlaka u razmaku od 3 metra proizvodeći zvukove iz aparata sličnim onim crnim magnetima koji se bacaju u zrak i jedina im je svrha proizvoditi taj zvuk, a prodaju se turistima diljem Jadrana. Tako i ovi, osim što nema baš turista.

 Nalazimo vagon. Ispred njega hrpa mladih vojnika se oprašta od svojih drugova. Crveni u licima kratko ošišani svi plave kose i dječačkih lica.A već dobrano pijani. Jednom se ide u vojsku. I jednom se vjerojatno vraća iz nje. Grle se u zelenim maskirnim uniformama i izgledaju si važno, ali nama samo izgledaju zeleno. U Rusiji je obvezan vojni rok i traje kako doznajemo čitavu godinu u kojoj vjerojatno jednom odu doma – kad im rok završi. Nije baš kao kod nas gdje iz Zagreba služiš rok na Črnomercu. Ovdje ako si iz Moskve služiš u Vladivostoku. Ili obrnuto,a za slobodni vikend ne stigneš baš daleko.

Svečana uniforma za povratak kući

Na ulazu u vlak docekuje nas „provodnjička“ Marina koja se brine o čitavom vagonu i naravno ne zna ni riječ engleskog. Daje nam plahte i jastučnice što je između ostalog i posao jedne „provodnjičke“ (pored treniranja vojne discipline) i smješta nas na krevete koji su natiskani uz prolaz na 2 kata. Donji kat ujedno se pretvara i u stol sa 2 mjesta. Preko puta nalazi se jos 2 kreveta na kat sa stolom u sredini kao nasim vlakovima. I tako u vagonu ima mjesta za nekih 80 ljudi i naravno da je sve puno. Bake s malom djecom, mladi vojnici na pragu dvadesetih, samaca, obitelji. I naravno 6 turista iz jedne male zemlje za koju nitko nikad nije čuo. A svi nas gledaju u čudu, kao da ništa van Rusije ne postoji.

Pogled u vagon

            Uzbuđenje kad je vlak krenuo iz Moskve teško se može opisati. To je ono pravo. To smo čekali. Nadobudno, čim je vlak krenuo spajamo laptop u utičnicu da proberemo slike i smontiramo koji video i „puf“, dim, zvuk pokvarene elektronike. Pregorio nam je punjač za laptop. Od silnog uzbuđenja nismo ni provjeravali podržavaju li utičnice u vlaku jedan prosječan laptop. Ispostavilo se da ne podržavaju baš. Pored utičnica su nacrtani uglavnom brijači aparati i eventualno fenovi za kosu. I tako, naša nadobudnost i opremljanje mobilnim internetom jedne od ruskih mobilnih kompanija u Moskvi odlazi u zaborav što se baterija laptopa više praznila.

Lijepo piše na ćirilici - eventualno fen

 Možda je tako i bolje. Ionako buljimo u ekrane svakoga dana života, mogli bi buljiti kroz prozor vlaka za promjenu. Odigrati koju partiju bele, družiti se s ljudima… I podružili smo se. Preko puta nas sjedio je zapričani dvojac – Vladimir i Dmitrij. Prvi je pukovnik u ruskoj vojsci koji se vraća s bojišta iz Čečenije, a drugi doktor kemije koji je išao na razgovor za posao u Moskvu. Doimaju se kao najbolji prijatelji sudeći po pričama, no saznajemo da su se zapravo tek sad upoznali i da takva otvorenost nije čudna za ruse. Ipak dolaze iz istog grada Nizhny – Novgoroda odnosno nekadašnjeg Gorkog – nekih 6 sati vožnje od Moskve, te Dmitri garantira da se više nikada neće sresti u životu.

Vladimir i Dmitrij

 Kuda veće sreće, vagon – restoran bio je tik do našega te smo se ubrzo premjestili tamo, pokupivši još nekoliko rusa koji su bili željni ubiti nekoliko sati u društvu. Gostoljubiva i nadasve otvorena kelnerica dočekala nas je raširenih ruku i svima podijelila pive. Bilo je muzike, plesa, svađe, smijeha – onako stereotipno ruski, kako to biva prikazano od strane američke ili općenito zapadnjačke „propagande“.

Vesela šankerica

Ekipa iz restorana

Bilo je nešto prije ponoći kad smo stigli na kolodvor Gorky, oprostili se od dragih suputnika i nekolicine vojnika, te smo primili nove putnike u vlak i nastavili u tamnu sibirsku noć. Ne znam koliko je sati bilo kad sam usnuo ali mi se činilo da mogu vidjeti zoru kako sviće na istoku. Nekako je umirujuće slušati zvuk vlaka kako prolazi tračnicama. Daje osječaj da ideš nekamo, umjesto da ležiš na jednom mjestu. Najbolja uspavanka.        

Željeznica

  Famozna Trans-sibirska željeznicu. Zanimljivo je to da je dionica željezničke pruge od Moskve do Vladivostoka duga gotovo 9.300 kilometara poznata pod imenom Trans-sibirska željeznica uopće nema vlaka koji se tako zove. Recimo Transiberian Express poput Orient Expressa. Postoje još i ogranci glavne pruge -Trans-mongolijska i Trans-mančurijska. Obje završavaju u Pekingu.

 Uvijek sam mislio da se sjedneš u taj jedan poseban vlak i putuješ 7 dana i noći do obale Pacifika. Međutim priča je malo drukčija. Rusija ima jako razvijen željeznički sustav. U sovjetsko vrijeme osiguralo se da se vlakom može stići u sve kutke „Majčice Rusije“. Vlakova doslovno ima 1000 koji kreću iz Moskve svaki dan sa 6 željezničkih kolodvora.

 Vlakovi, koliko su nas uputili i koliko smo pročitali na internetu prije, rangiraju se brojevima i generalno stoji – što manji broj vlaka, to je kvalitetniji i naravno skuplji. Moglo bi se reći da su se mitovi o transibirskoj željeznici izgradili na temelju vlakova Moskva 001 i Moskva 002 koji idu do Vladivostoka. 

  U svim vodičima kroz transibirsku željeznicu (a imali smo ih 3) piše da je najbolji način putovanja kroz to bespuće "hop on hop off", pa smo se i mi odlučili putovati tako. Naravno nema „hop on hop off“ karte ili vlaka jer bi to uvelo pomutnju u dobri stari ruski sistem pa smo morali putovati i naravno kupiti 4 različite karte za 4 različita vlaka sa unaprijed određenim vremenima kretanja i tu nije smjelo biti pogreške.

Karte za željeznicu

 Kupovina karata ako ne pričate ruski prava je avantura. Zbog tehničkih poteškoća u kupovini karata preko interneta koje su daleko daleko skuplje, morali smo kupovati na licu mjesta, i do trenutka dok nismo kupili karte nismo bili sigurni hoće li ih uopće biti. Kao što rekoh rusi imaju razvijene željeznice i zbog dugih relacija zbog jelte jako velikog područja kojeg Rusija obuhvaća, svaka karta je za spavaće mjesto i na ime i tu nema iznimaka. 

Sjedeća mjesta ne postoje- osim možda na nekim kratkim udaljenostima. Ali mi smo se spremali na jako dug put, Gotovo 6000 kilometara tom željeznicom. Pošto smo studenti na ograničenom budžetu, a i željeli smo iskusiti putovanje u vlaku i ljude koji putuju, 3. klasa  ili „platzkarta“ popularno bila je jedino i najbolje rješenje za nas. Ta platzkarta bi značila da je cijeli vagon jedan spojeni prostor bez odijeljenih kupea, sa spavaćim mjestima na dva kata s obje strane prozora te uzduž hodnika.

Beloruskaja vogzal

Na sreću, uspjeli smo kupiti karte.Trebalo nam je samo sat i pol sa nekim tko priča ruski da kupimo karte za prave vlakove. Prijateljica od Vide, Nataša rođena je ruskinja i živi u Moskvi i bez nje, vjerojatno ni pictionary metodama ne bismo uspjeli nacrtati gdje mi zapravo hoćemo ići – a probali smo dan ranije. Dok se ona sporazumjevala sa gospođom (koju je u međuvremenu zamijenila druga gospođa jer je prvoj završila smjena) na kasi 8 Bjeloruskaja željezničke postaje, mi ostali smo već počeli razrađivat taktike i rezervne scenerije ako karata nema i pritom žalili ljude koji su sat vremena stajali iza nas mirno u redu. Uz par suglašavanja oko mjesta nekako je Nataša uspjela kupiti zadovoljavajuće karte za željene relacije. Naš vlak sa „najboljim“ brojem bio je 042“, a najlošiji „354“.

Nataša prima naše zahvale

 Svima nam je laknulo s kartama u džepu pa smo odlučili proslaviti uz tradicionalnu rusku kuhinju na koju nas je Nataša namjerila odvesti, no igrom slučaja završili smo u hostelu i priuštili si tri vrste kavijara i na visokoj nozi utonuli u san o sutrašnjem putu i oprostili se od Moskve.

Domaći kavijar

Moskva

Prva stanica na našem putu. 15 miljona ljudi. Trenutno vodeća svjetska metropola i ekonomski centar Europe.

 Ostaci dugih godina socijalizma ili bolje reći komunizma ostavio je traga u ljudima. Doslovno na svakom koraku je prisutan. Ako ne po petokrakama koje se vide na svim većim zgradama i ulazima u metro stanice, onda sigurno po policiji i uniformiranim oficirima i specijalnoj policiji. Posvuda su. Čovjek bi rekao Policijska država. Priče kojima su nas strašili prije polaska kažu da jedini gori od ruskog lopova je ruski policajac - promatraju i pretresaju ljude nasumice, turistima uzimaju pasoše i ne vračaju dok ne platiš.

Klasični detalj moskovskog "skyline-a"

Ostaci prošlosti

Pored ovakvog policajca i pas izgleda nevino

 Na našu sreću, odnosno u našem slučaju sve se pokazalo neistinitim. Svejedno u džepu nikada nismo nosili putovnice, već kopije njih u slučaju da dođe do bilo kakvog incidenta. No i ta nas je opreznost vrlo brzo pustila. Jednostavno se gotovo uvijek priče koje čuješ pokažu neistinitima, a  i na kraju krajeva to su pojedinačni slučajevi, nikako ne opće pravilo. Puno više od korumpirane policije mučila nas je jezična barijera.

 Nitko ne priča ništa osim ruskog!! Možda su i oni kao i primjerice francuzi previše ponosna nacija da pričaju neki drugi jezik. A navodno je engleski jezik obavezan u osnovnoj školi. Mislio sam da će barem u Moskvi biti lakše, lako za kasnije i istočnije krajeve. Čak ni mlađi ljudi poput nas na ulici ne znaju ni riječ engleskog. 


   Natpisi svi na čirilici, bez iznimke. No u tome leži jedna velika prednost – Naučiš čirilicu i naučiš nekoliko osnovnih riječi kao što je „biljet“ – karta ili „harašo“ – dobro (fino). Srećom hrvatski jezik nije toliko dalek od ruskog. Osnovni smisao rečenice već nekako shvatiš kada ti netko priča, a sve ostalo su nijanse.

Koliko god bilo simbola iz starog sistema, daleko su Rusi dogurali od tada, možda i predaleko. Kao da im je netko rekao, činite što vas je volja, nakon skoro stoljeća kvazi jednakosti. Kapitalizam ovdje divlja i nitko se čini se ne buni previše.  Tu su razlike ogromne. Na cesti voze ili auti visoke klase ili Lade. Nema izmedju. Lada ili Bentley. Toliko dobrih automobila u kraćoj šetnji od Kremlja do Puškinovog parka da ti pamet stane. 

Custom made Lada

Razno razni bogataši ispadaju iza svakog ugla. Sa zaštitarima i vozačima, ušminkanim ženama u visokim petama i skupim torbicama. Vjerojatno se natječu jedni s drugima. Tko ima bolji auto i koji restoran je sad u modi. A opet sirotinja gladna kruha i puk na cestama, sve bi napravili za koju rublju, premda nekako mi se čini da ih skrivaju, ne pokazuju ih.


Cijene također variraju kao nigdje. Prosječne cigarete stoje oko 5 kuna a expresso u prosječnom kafiću kao na Stradunu - 18 kuna. A zna se popesti i do 30 - 40 kuna. Kažu da je Moskva najskuplji grad na svijetu. No može se proći jeftinije. Ako dovoljno dugo tražiš.


Mi smo pronašli naš štand sa pilećim kebabom u blizini hostela i svako jutro doručkovali kod pristojnog gazde koji bi nam stavio cijelo pile u lepinju, posolio, prelio nekim umakom od kopra (jer tu se sve jede s umakom od kopra) i zaželio nam dobar tek na ruskom. Dok bi nam neki sumnjivi tip pokušavao uvaliti jeftine parfeme za skupe pare, pala bi i koja piva. I tako punog želudca kretali bi na razgledavanje Moskve. 



A udaljenosti? Ovdje nista nije blizu. Pojmovi udaljenosti su nepojmljovi.Sve je čini se radjeno za Staljinove parade. Monumentalno. Ogromno, u najmanju ruku. Valjda je to tako kad živiš u zemlji gdje ti avionom treba 12 sati s jednog kraja na drugi. 7 dana vlakom.

Lenjinov mauzolej

 Zahvaljujući produkcijskoj ekipi puta 
(Mirko) imali smo hostel u samoj blizini Kremlja, te bi svako jutro napasali oči na šarene krovove bazilike i specifično crvene fasade svega ostaloga. Kod Lenjina nismo otišli. Premda je bio blizu, no kao i kod svega drugoga imaju procedure poput detektora metala, bez torbi, fotoaparate ni u bunilu (navodno šteti tenu pokojnoga Lenjina), pa smo odustali. Putovali bi podzemnom željeznicom koja je dosta jeftina – recimo oko 2 kune i svaka stanica je drugačija, sa mramornim pločama, kipovima. Uostalom to je pored Kremlja najveća turistička atrakcija Moskve kroz koju struji nevjerojatan broj ljudi. 

Metro 

Mir bi pronašli u Gorki Parku, koji je nam je  svima poznat iz jedinog megahita grupe Scorpions – Wind of changes pa smo tako i mi osluškivali vjetrove promjene u ranoljetnoj Moskvi.

Kako je sve počelo

Putovati transibirskom željeznicom. To mi je bila životna želja od kad znam za sebe, odnosno od kad sam shvatio da je svijet prilično veliko mjesto i da je jedan od načina, ili možda svrha života proputovati i vidjeti što više našeg malog planeta.

Ma ne, u biti to sam poželio još jako davno kada sam na televiziji gledao putopise Micheala Palina, bivšeg Pythonovca, koji je svojim humorom i onako opuštenim šarmom osvajao Sibirske pustoši od Moskve do Vladivostoka vlakom. To se činilo kao ono pravo. To je bio taj trenutak.


Ili je ta želja nastala nešto kasnije u srednjoj školi u kombinaciji sa dvojicom najbližih kolega s kojima sam kasnije obišao Hrvatsku, Europu i dijelio jednaku strast za putovanjima. 

Mislim da nikad to ne bih mogao sam izvesti, ali kada se nađu 6 entuzijasta, sve je moguće, pa i organizirati takav put sa studentskim "low budgetom". Naime planovi za put kuhali su se dobrih godinu dana. Godinu dana istraživanja i planiranja kako, gdje i kada, s time da sam osobno imao najmanje udjela u tome jer je moj stav od početka bio "jednog dana svakako, ali sada u ovom trenutku nedostižno". No ipak bio sam tu negdje da svako toliko čujem "e u Kini su ti hosteli po 5 dolara za noć" ili "ako sad rezerviramo karte za avion uštedimo 100 eura".

 Stvarno se čini dosta jednostavno, ali vjerujte nije jednostavno organizirati takav put na svoju ruku, i čak kad čovjek pomisli da ga ništa ne može iznenaditi, najednom se otkažu karte za vlak za jednu dionicu puta ili nešto slično. Da ne spominjem vize po koje se trebalo ići u Beč jer nam je to najbliži mongolski konzulat, vaučere, osiguranja opreme i zdravlja. Sve to iziskuje snalažljivost i upornost u bespučima interneta, gdje su se iskazali svi članovi ekspedicije, pa ih redom slikom predstavljam: 

Mirko Trobentar

Juraj Malčić

Ante Todorić

Matej Vida

Slaven Zubak

Našao se putem i poneki sponzor pored roditelja i familije. I to mainstream sponzor, koji je takodjer zaslužan za moj odlazak. Zapravo su tada moje pripreme stvarno i počele - 20 dana prije 25 dana do Šangaja. Putovnica i Vize su se sredile žurnim postupcima i sve je bilo spremno za dan polaska. 

Kreće se u ponoć s Autobusnog kolodvora u Zagrebu prema Beču odakle letimo za Moskvu. Tamo smo 4 dana i sjedamo na vlak preko Sibira do Mongolije pa sve do daleke Kine i  Šangaja. A o daljnjim avanturama i putositnicama čitajte u nastavku bloga i pratite fan page.

Autobusni kolodvor Zagreb