Željeznica

  Famozna Trans-sibirska željeznicu. Zanimljivo je to da je dionica željezničke pruge od Moskve do Vladivostoka duga gotovo 9.300 kilometara poznata pod imenom Trans-sibirska željeznica uopće nema vlaka koji se tako zove. Recimo Transiberian Express poput Orient Expressa. Postoje još i ogranci glavne pruge -Trans-mongolijska i Trans-mančurijska. Obje završavaju u Pekingu.

 Uvijek sam mislio da se sjedneš u taj jedan poseban vlak i putuješ 7 dana i noći do obale Pacifika. Međutim priča je malo drukčija. Rusija ima jako razvijen željeznički sustav. U sovjetsko vrijeme osiguralo se da se vlakom može stići u sve kutke „Majčice Rusije“. Vlakova doslovno ima 1000 koji kreću iz Moskve svaki dan sa 6 željezničkih kolodvora.

 Vlakovi, koliko su nas uputili i koliko smo pročitali na internetu prije, rangiraju se brojevima i generalno stoji – što manji broj vlaka, to je kvalitetniji i naravno skuplji. Moglo bi se reći da su se mitovi o transibirskoj željeznici izgradili na temelju vlakova Moskva 001 i Moskva 002 koji idu do Vladivostoka. 

  U svim vodičima kroz transibirsku željeznicu (a imali smo ih 3) piše da je najbolji način putovanja kroz to bespuće "hop on hop off", pa smo se i mi odlučili putovati tako. Naravno nema „hop on hop off“ karte ili vlaka jer bi to uvelo pomutnju u dobri stari ruski sistem pa smo morali putovati i naravno kupiti 4 različite karte za 4 različita vlaka sa unaprijed određenim vremenima kretanja i tu nije smjelo biti pogreške.

Karte za željeznicu

 Kupovina karata ako ne pričate ruski prava je avantura. Zbog tehničkih poteškoća u kupovini karata preko interneta koje su daleko daleko skuplje, morali smo kupovati na licu mjesta, i do trenutka dok nismo kupili karte nismo bili sigurni hoće li ih uopće biti. Kao što rekoh rusi imaju razvijene željeznice i zbog dugih relacija zbog jelte jako velikog područja kojeg Rusija obuhvaća, svaka karta je za spavaće mjesto i na ime i tu nema iznimaka. 

Sjedeća mjesta ne postoje- osim možda na nekim kratkim udaljenostima. Ali mi smo se spremali na jako dug put, Gotovo 6000 kilometara tom željeznicom. Pošto smo studenti na ograničenom budžetu, a i željeli smo iskusiti putovanje u vlaku i ljude koji putuju, 3. klasa  ili „platzkarta“ popularno bila je jedino i najbolje rješenje za nas. Ta platzkarta bi značila da je cijeli vagon jedan spojeni prostor bez odijeljenih kupea, sa spavaćim mjestima na dva kata s obje strane prozora te uzduž hodnika.

Beloruskaja vogzal

Na sreću, uspjeli smo kupiti karte.Trebalo nam je samo sat i pol sa nekim tko priča ruski da kupimo karte za prave vlakove. Prijateljica od Vide, Nataša rođena je ruskinja i živi u Moskvi i bez nje, vjerojatno ni pictionary metodama ne bismo uspjeli nacrtati gdje mi zapravo hoćemo ići – a probali smo dan ranije. Dok se ona sporazumjevala sa gospođom (koju je u međuvremenu zamijenila druga gospođa jer je prvoj završila smjena) na kasi 8 Bjeloruskaja željezničke postaje, mi ostali smo već počeli razrađivat taktike i rezervne scenerije ako karata nema i pritom žalili ljude koji su sat vremena stajali iza nas mirno u redu. Uz par suglašavanja oko mjesta nekako je Nataša uspjela kupiti zadovoljavajuće karte za željene relacije. Naš vlak sa „najboljim“ brojem bio je 042“, a najlošiji „354“.

Nataša prima naše zahvale

 Svima nam je laknulo s kartama u džepu pa smo odlučili proslaviti uz tradicionalnu rusku kuhinju na koju nas je Nataša namjerila odvesti, no igrom slučaja završili smo u hostelu i priuštili si tri vrste kavijara i na visokoj nozi utonuli u san o sutrašnjem putu i oprostili se od Moskve.

Domaći kavijar