Vlak

U 16 sati i 50 minuta u četvrtak krenuo je nas vlak broj 12 prema iducoj nasoj postaji - Ekaterinburgu. Dionica duga 1600 kilometara. 1600! Do Londona iz Zagreba ima oko 1200, a nema direktnog vlaka.  Put traje 28 sati. Čitav dan i čitavu noć i jos malo duže. Nakon sto smo se opskrbili svakojakim juhama iz vrečice, vodama u boci i pečenim picekima – „kuricama“ koji su čini se nacionalna pučka hrana u Rusiji, već na kolodvoru nas je zatekla prava slika Rusije. Tu smo čini se postali svjesni kuda idemo. Moskva je vjerojatno samo bajka. Skupa i bogata bajka, koju vjerojatno svaki Rus priča svom djetetu - jednog dana, sine i ti ćeš biti naftni magnat.

Drugi peron, treći kolosijek

 Na kolodvoru počinje Rusija. Tu lica ljudi dobivaju dusu i smisao. Tu počinje stvarnost.

Tražimo peron i naš vagon. Ne tješe nas bas prodavači elektro-šokera koji se protežu dužinom čitavog vlaka u razmaku od 3 metra proizvodeći zvukove iz aparata sličnim onim crnim magnetima koji se bacaju u zrak i jedina im je svrha proizvoditi taj zvuk, a prodaju se turistima diljem Jadrana. Tako i ovi, osim što nema baš turista.

 Nalazimo vagon. Ispred njega hrpa mladih vojnika se oprašta od svojih drugova. Crveni u licima kratko ošišani svi plave kose i dječačkih lica.A već dobrano pijani. Jednom se ide u vojsku. I jednom se vjerojatno vraća iz nje. Grle se u zelenim maskirnim uniformama i izgledaju si važno, ali nama samo izgledaju zeleno. U Rusiji je obvezan vojni rok i traje kako doznajemo čitavu godinu u kojoj vjerojatno jednom odu doma – kad im rok završi. Nije baš kao kod nas gdje iz Zagreba služiš rok na Črnomercu. Ovdje ako si iz Moskve služiš u Vladivostoku. Ili obrnuto,a za slobodni vikend ne stigneš baš daleko.

Svečana uniforma za povratak kući

Na ulazu u vlak docekuje nas „provodnjička“ Marina koja se brine o čitavom vagonu i naravno ne zna ni riječ engleskog. Daje nam plahte i jastučnice što je između ostalog i posao jedne „provodnjičke“ (pored treniranja vojne discipline) i smješta nas na krevete koji su natiskani uz prolaz na 2 kata. Donji kat ujedno se pretvara i u stol sa 2 mjesta. Preko puta nalazi se jos 2 kreveta na kat sa stolom u sredini kao nasim vlakovima. I tako u vagonu ima mjesta za nekih 80 ljudi i naravno da je sve puno. Bake s malom djecom, mladi vojnici na pragu dvadesetih, samaca, obitelji. I naravno 6 turista iz jedne male zemlje za koju nitko nikad nije čuo. A svi nas gledaju u čudu, kao da ništa van Rusije ne postoji.

Pogled u vagon

            Uzbuđenje kad je vlak krenuo iz Moskve teško se može opisati. To je ono pravo. To smo čekali. Nadobudno, čim je vlak krenuo spajamo laptop u utičnicu da proberemo slike i smontiramo koji video i „puf“, dim, zvuk pokvarene elektronike. Pregorio nam je punjač za laptop. Od silnog uzbuđenja nismo ni provjeravali podržavaju li utičnice u vlaku jedan prosječan laptop. Ispostavilo se da ne podržavaju baš. Pored utičnica su nacrtani uglavnom brijači aparati i eventualno fenovi za kosu. I tako, naša nadobudnost i opremljanje mobilnim internetom jedne od ruskih mobilnih kompanija u Moskvi odlazi u zaborav što se baterija laptopa više praznila.

Lijepo piše na ćirilici - eventualno fen

 Možda je tako i bolje. Ionako buljimo u ekrane svakoga dana života, mogli bi buljiti kroz prozor vlaka za promjenu. Odigrati koju partiju bele, družiti se s ljudima… I podružili smo se. Preko puta nas sjedio je zapričani dvojac – Vladimir i Dmitrij. Prvi je pukovnik u ruskoj vojsci koji se vraća s bojišta iz Čečenije, a drugi doktor kemije koji je išao na razgovor za posao u Moskvu. Doimaju se kao najbolji prijatelji sudeći po pričama, no saznajemo da su se zapravo tek sad upoznali i da takva otvorenost nije čudna za ruse. Ipak dolaze iz istog grada Nizhny – Novgoroda odnosno nekadašnjeg Gorkog – nekih 6 sati vožnje od Moskve, te Dmitri garantira da se više nikada neće sresti u životu.

Vladimir i Dmitrij

 Kuda veće sreće, vagon – restoran bio je tik do našega te smo se ubrzo premjestili tamo, pokupivši još nekoliko rusa koji su bili željni ubiti nekoliko sati u društvu. Gostoljubiva i nadasve otvorena kelnerica dočekala nas je raširenih ruku i svima podijelila pive. Bilo je muzike, plesa, svađe, smijeha – onako stereotipno ruski, kako to biva prikazano od strane američke ili općenito zapadnjačke „propagande“.

Vesela šankerica

Ekipa iz restorana

Bilo je nešto prije ponoći kad smo stigli na kolodvor Gorky, oprostili se od dragih suputnika i nekolicine vojnika, te smo primili nove putnike u vlak i nastavili u tamnu sibirsku noć. Ne znam koliko je sati bilo kad sam usnuo ali mi se činilo da mogu vidjeti zoru kako sviće na istoku. Nekako je umirujuće slušati zvuk vlaka kako prolazi tračnicama. Daje osječaj da ideš nekamo, umjesto da ležiš na jednom mjestu. Najbolja uspavanka.