Ekaterinburg

Nekadašnji Sverdlovsk, prijestolnica Urala, industrijsko i kulturno središte od nekih milijun i pol stanovnika.Nalazi se na gotovo na samoj granici Europe i Azije.

Jakov Sverdlovsk - čije je ime grad nosio u doba komunizma

 Zanimljivo je to da su rusi u nadi da privuku turiste na samu granicu dvaju kontinenata pomakli njeno geografsko mjesto na 17 kilometara od grada, no i dalje ostaje posječenije ono pravo mjesto koje je ipak nešto zapadnije - oko 50 kilometara na samom Uralu. I dan danas je tradicija mladenaca da se dolaze slikati na granicu prije vjenčanja. Jednom nogom u Europi, drugom u Aziji. Slatko.

No eto tu službeno počinje Azija, ali se i dalje osjeti europski štih. Arhitekturom podsjeća na sve gradove carske rusije - ipak je dobio ime po ženi Cara Petra Velikog - Katarini I., a ironično je da je u jednoj kući u gradu i "okončano" doba careva pogubljenjem cijele obitelji Romanov od strane boljševika u jeku revolucije 1918. Tu kuću je 70-ih godina dao uništiti tada mladi partijski čovjek - Boris Jeljcin koji se ovdje i probio na političku scenu te je kao prvi predsjednik Ruske federacije, imao čak pokušaja od njega napraviti glavni grad u slučaju da Moskva postane nesigurna u doba raspada Sovjetskog saveza.

 No kako bilo, godinama poslije i mi smo se našli tu. U muzej obitelji Romanov nismo otišli. Ovo nam je bio predah od puta vlakom na jednu noć i cijeli dan,a i složili smo se kako nismo baš muzejski ljudi i da više volimo upijati atmosferu grada hodajući njihovim ulicama, promatrajući ljude i kušavajući lokalnu hranu. Kao da nismo mogli poželjeti bolje atmosfere, u gradu se slavio nekakav lokalni praznik i čitav grad je bio zatvoren za promet, a posvuda rijeke ljudi i glazba. 

"Rijeka" ljudi :)

Zatvoren promet

Doduše nismo ni bili svjesni ikakvog festivala, sve dok nam pred nosom nisu zatvorili ulicu i istjerali nas iz trolejbusa. I taman je počela kiša. Inače klima grada i nije baš najspektakularijna. Nalazi se u blizini Urala, a da Sibir ne spominjem, zime traju pet mjeseci, a ljeta su hladna, kišna i vjetrovita. I blatna. Čudili smo se kako su ceste prljave i auti nabacani debelim slojem prašine koja je pretpostavljam stalni ukras svim automobilima.  Unatoč manifestaciji u gradu, trgovine nisu bile zatvorene, te smo uspjeli kupiti punjač za laptop u trgovini elektroničke opreme zvanoj "Beli Vetar", te smo nesmetano mogli nastaviti s prebacivanjem hrpe materijala nagomilanim na memorijskim karticama. 

Spektakularno ime za jedan dućan elektronike

Vratimo se na festival, i kišu. Lutajući zatvorenim ulicama nasred ceste začuli smo glasnu muziku koja je dopirala sa obližnjeg trga. I podno Lenjinovog kipa - hrpa mladeži razbacuje se na ritmove lokalnog DJ-a. Pošto je kiša pljuštala odlučili smo sakriti se podno obližnjih stabala i u društvu policije posmatramo događanja. Ostali smo šokirani entuzijazmom mladeži koja pod pljuskom skače po lokvama vode, špricajući okolo ljude vodom te smo se odlučili približiti i pridružiti se u plesu na ritam elektronske glazbe. I odlično se zabavili.

Produžili smo glavnom avenijom koja se proteže kilometrima i presjeca grad i našli nekako put do hostela koji nije bio baš u srcu grada. Upute na internetu za pronalazak hostela nisu bile najjasnije. Pitali smo lokalne ljude na sad već tečnom ruskom, no svi su nas blijedo pogledali, da bi već u mrklom mraku pronašli sumnjivi hausto u velikoj zgradi i na 7 katu stan koji je bio naš hostel. No u biti je bio jedan dvosoban stan koji dijeli ulazna vrata sa drugim privatnim stanom, te smo slučajno nekoliko puta pozvonili ljudima pored, koji su izgledali naviknuti na takve situacije i nisu obračali puno pozornosti.

Prosječno izgledajuća zgrada u kojoj se nalazi hostel

 U malom hodniku smještena je recepcija i recepcioner, pristojan čovjek uputio nas je u sobu gdje ćemo spavati. To je ujedno bila i jedina soba za goste, drugu sobu djelio je recepcionar s kolegom. S druge strane hodnika nalazila se ugodna kuhinja sa svime potrebnim za jednu noć. Zanimljivo je da je slična situacija bila i u Moskvi gdje sam jednu noć zbog kasnih rezervacija u našem hostelu bio primoran spavati u obližnjem, gdje također kada smo ga tražili, susjedi nisu imali blagog pojma.Na kraju sam završio u stanu neke naizgled studentice koja drži hostel u vlastitom stanu i spavao u sobi bez prozora, upaljenog ventilatora, sa noćnim recepcionarom iz Alžira, koji imao monitor na krevetu i cijelu noć surfao internetom. Ujedno je i živio u toj maloj sobici bez prozora.

Soba u hostelu

 Ovo je već bilo previše da bi bilo slučajno. Očito u Rusiji postoji masa takvih "hostela" koji su u biti stanovi sa sumnjivim radnim dozvolama i susjedima koji uopće ne znaju da hostel postoji u njihovom ulazu i osobljem koje živi u hostelu. U sobi smo zatekli dvojicu amerikanaca - mormona iz Salt Lake City-a koji su eto na putu već mjesec dana po Europi i Aziji,te također idu u Šangaj na Avion za Ameriku. Ukupno 99 dana na putu. A mi mislili da je naših 25 dana do Šangaja posebno. Kakvi balkanci. Pa šta je to 99 dana biti na putu. Mačji kašalj. Putuju sa ruksacima u kojima imaju ukupno 3 majce, 4 čarape i 3 para gaća od kojih je jedan par zagubio negdje po putu. A mi na aerodromu u Beču strahovali hoće li nam prtljaga svakome biti ispod 20 kg. I jedva smo prošli. Pitam se što će vaga reći kad se budemo vraćali.